2002. – Milutin Šakić (1932. – 2010.), Zagreb

Rođen je 1932. u Gospiću, gdje pohađa i osnovnu školu. Kao jedanaestogodišnjak, 3. svibnja 1943. godine, stradao je od eksplozije mine nakon čega je operiran u partizanskoj bolnici Bijeli potoci Kamensko. Izgubio je vid i šaku lijeve ruke. Kao zanimljivost koja odražava cjelokupnu situaciju navodimo da je operaciju izveo prof. dr. Kleinhapel bez anestezije, a da su mu isto tako nakon nekoliko dana lijevo oko koje mu je „iscurilo“ očistili talijanski liječnici, zarobljenici u ovoj partizanskoj bolnici koja se tada već nalazila u zbjegu prema Plješivici. Godine 1944. prevoze ga američkim avionom s Krbavskog polja do Barija u Italiji gdje boravi na liječenju u raznim manjim mjestima te potom u savezničkoj bolnici u Tarantu i Napulju gdje je bio ponovo operiran. U zemlju se vraća 1945. i to sretno, brodom do Zadra (sretno, jer je isti brod po isplovljavanju iz Zadarske luke naišao na minu i potonuo). Avionom ga zatim prebacuju u Zavod za rehabilitaciju slijepih u Zemunu. Tu je naučio brajicu i šahovsku igru – njegovu „najvažniju sporednu stvar na svijetu“ u daljnjem životu. Svoju sklonost aktivizmu u zajednici iskazuje već u toj mladenačkoj dobi kritizirajući upravu Zavoda zbog slabe hrane koju dobivaju učenici, radi čega je umalo izbačen iz ove ustanove.

U Zagrebu završava gimnaziju, a potom uz rad 1959. i Filozofski fakultet (čistu filozofiju i povijest).

Između ostalog, radio je i kao nastavnik u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ u Zagrebu gdje je od 1977. do 1981. obnašao i dužnost direktora.

Ponajviše njegovom zaslugom i osobnim angažmanom izgrađena je sportska dvorana za osobe s invaliditetom u Kušlanovoj ulici 59a u sklopu Centra „Vinko Bek“.

S grupicom kolega posebno se angažirao na donošenju zakona o Civilnim invalidima rata i žrtvama fašističkog terora.

Krajem 60-ih godina bio je odbornik u Skupštini Grada Zagreba.

Više od 50 godina uključen je u rad Saveza slijepih, kao član njegove Skupštine, odnosno posebnih povjerenstava, ili jednostavno kao aktivist u realizaciji raznih projekata. Od 1967. do 1969. obnašao je dužnost predsjednika Saveza slijepih Jugoslavije, a od 1972. do 1980. potpredsjednika IBC-a (Međunarodna šahovska organizacija slijepih).

Od 2002. do 2010. kao predsjednik uspješno je vodio Udrugu slijepih Zagreb, a od ostvarenih postignuća valja spomenuti da je uspostavivši dobru suradnju s Poglavarstvom grada i gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem osigurao zaposlenje dvadesetorici članova i članica Udruge te nekima riješio i stambeno pitanje.

Bio je zaljubljenik u šahovsku igru i kvalitetan igrač, ali i entuzijast u organizaciji mnogih natjecateljskih i drugih akcija. S još nekoliko slijepih šahista osnovao je 1956. godine Šahovski klub slijepih „Polet“ koji djeluje i danas.

Od uspjeha u igračkoj karijeri valja spomenuti da je u pojedinačnoj konkurenciji 11 puta bio prvak Hrvatske te da je na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj dijelio 4. do 7. mjesto. Sudjelovao je i na šest šahovskih olimpijada za slijepe. Kao član reprezentacije bivše Jugoslavije 1961. osvojio je zlatnu olimpijsku medalju u Njemačkoj, a 1968. srebrnu u Engleskoj.

S reprezentacijom Republike Hrvatske 1992. u Španjolskoj na Olimpijadi osvojio je plasman od 6. do 8. mjesta. Na svjetskim prvenstvima od značajnijih rezultata spominjemo plasman u Poljskoj 1994. gdje Hrvatska dijeli 3. do 5. mjesto i 2005. u Grčkoj gdje je dijelio 4. do 5. mjesto.

Uz mnoge karakteristike po kojima je bio prepoznatljiv spomenimo samo njegov jednaki odnos i  pristup prema osobama s velikim autoritetom na visokim položajima i tzv. „malom čovjeku“.

Politika kolačića

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili Vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politika kolačića.

Izaberite kolačiće na stranici

Omogućite ili onemogućite web-stranici upotrebu funkcionalnih i/ili reklamnih kolačića opisanih u nastavku:

Postavke Prihvati nužne Prihvati odabrane