2006. – Stjepan Mesić, Zagreb

Posljednji predsjednik Socijalističke federativne republike Jugoslavije i drugi predsjednik Republike Hrvatske rođen je 24. prosinca 1934. u Orahovici. Nakon završene gimnazije upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon završenog fakulteta pripravnički staž odradio je u Orahovici na Općinskom sudu te u kotarskom pravobranilaštvu u Našicama. Odsluživši vojsku položio je pravosudni ispit te je kratko vrijeme radio kao općinski sudac. Kako su tada svi gradski čelnici članovi Saveza komunista, koji su uz posao i studirali, na predavanja i ispite išli službenim automobilima u Zagreb, Mesić se usudio javno progovoriti o tome i to ga je skoro stajalo izbacivanja iz Saveza komunista Hrvatske. Već 1964. dolazi u Zagreb i postaje direktor općeg sektora poduzeća Univerzal.

Mesićevi su prijatelji 1966. prikupili potpise (ukupno 5 000 potpisa) i suprotstavili ga na listi građana dvojici kandidata vladajuće komunističke partije. Sljedeće godine postaje gradonačelnik Orahovice, a uskoro i zastupnik u Saboru. U Orahovici pokreće izgradnju prve privatne tvornice u ondašnjoj Jugoslaviji. Međutim, zbog takve inicijative prozvao ga je osobno Josip Broz Tito predbacujući mu uvođenje kapitalizma na mala vrata. Ranih sedamdesetih djeluje u okviru Matice hrvatske, podržava tzv. masovni pokret i zbog svoje političke aktivnosti biva osuđen za „djela neprijateljske propagande“ po članku 118. Krivičnog zakona. Suđenje je trajalo tri dana i na njemu je saslušano 55 svjedoka, od kojih je 50 svjedočilo njemu u korist, dok ga je tek pet, kako je rekao u jednom intervjuu „naručenih svjedoka i pokvarenjaka“ teretilo. U sudskim procesima, koji su trajali sve od 1971. do 1975. i u kojima mu je prvostupanjska kazna od dvije godine i dva mjeseca na Vrhovnom sudu Socijalističke Republike Hrvatske smanjena na godinu dana, branio se sa slobode. U zatvoru je robijao s mnogim ljudima koji će početkom devedesetih godina XX. stoljeća biti važne ličnosti hrvatske politike – Vladom Gotovcem, Markom Veselicom, Petrom Šaleom i Draženom Budišom, tada političkim zatvorenicima. U zatvoru se nije izdvajao ni od zatvorenika s kriminalnom prošlošću te im je pisao žalbe, zamolbe i slična pismena.

Na političkoj pozornici ponovo se pojavljuje 1990., kada postaje tajnik Hrvatske demokratske zajednice. Sabor Republike Hrvatske (nakon što je tri mjeseca bio hrvatski premijer) imenuje ga hrvatskim članom Predsjedništva SFRJ. Kao hrvatski član jugoslavenskog predsjedništva trebao je postati predsjednikom Predsjedništva i formalno vrhovni zapovjednik JNA, čemu su se protivili velikosrpski krugovi. Tek pod pritiskom međunarodne zajednice, i u skladu sa zakonodavstvom tadašnje Jugoslavije, imenovan je predsjednikom Predsjedništva. Na toj dužnosti ostaje do 5. prosinca 1991. kada daje ostavku. Nakon Beograda ponovo je u Zagrebu te nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u siječnju 1992. postaje predsjednikom Sabora.

Nedugo nakon toga počinju pucati Mesićevi odnosi s pojedinim čelnicima HDZ-a. Prvo oko upitno provedene pretvorbe, a uskoro se spori i s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom oko bosansko-hercegovačkog pitanja.

Godine 1997. pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci. Ulaskom u HNS Mesić postaje Izvršni dopredsjednik stranke i predsjednik gradske organizacije stranke u Zagrebu. Premda, na medijskoj margini nakon izlaska iz HDZ-a ne prestaje s političkim aktivnostima. Prosvjeduje protiv svake nasilne deložacije; redovno je uz radnike čija se poduzeća nakon pretvorbe upropaštavaju i gase.

Novi politički uspon doživljava na predsjedničkim izborima u veljači 2000. kada u drugom krugu uvjerljivo pobjeđuje Dražena Budišu i tako postaje drugi predsjednik Republike Hrvatske.

Nakon pobjede na izborima istupa iz stranke smatrajući nespojivim članstvo u stranci s mjestom predsjednika države te pristaje na smanjenje predsjedničkih ovlasti. Nakon prvog predsjedničkog mandata kandidira se i ponovno na predsjedničkim izborima 2004. kao kandidat grupe građana te uvjerljivo pobjeđuje u drugom krugu izbora kandidatkinju HDZ-a Jadranku Kosor s dobivenih 66 % glasova.

Sukladno njegovu habitusu neposrednosti u komunikaciji, razumijevanju i ravnopravnom prihvaćanju „malog čovjeka“, i prema slijepim građanima u svakodnevnom je životu, i u okviru obnašanja svojih dužnosti, gajio jedan odnos koji svi članovi Hrvatskog saveza priželjkuju, a to je prihvaćanje sa svim različitostima kao ravnopravnih članova zajednice uz puno poštovanje dostojanstva njihove osobe.

Na poziv Hrvatskog saveza slijepih bez ikakve zadrške i s očitim zadovoljstvom 2001. u okviru obilježavanja 55. obljetnice rada Saveza prisustvovao je našoj svečanosti organiziranoj u Premanturi te tom prilikom otvorio edukacijsko-rehabilitacijski kamp slijepih u tom mjestu.

Kao osoba koja upražnjava i očito voli duhovitost, s iskrenim oduševljenjem tom je prilikom odgledao predstavu Dramskog studija slijepih i slabovidnih „Novi život“ te ih pozvao da istu predstavu odigraju na Pantovčaku za djelatnike Ureda predsjednika Republike Hrvatske.

Dodjeljujući Nagradu „16. lipanj“ Stjepanu Mesiću Hrvatski savez slijepih na neki način obznanjuje vrednote koje bi trebale snažnije saživjeti u životu šire društvene zajednice.

Politika kolačića

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili Vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politika kolačića.

Izaberite kolačiće na stranici

Omogućite ili onemogućite web-stranici upotrebu funkcionalnih i/ili reklamnih kolačića opisanih u nastavku:

Postavke Prihvati nužne Prihvati odabrane