MIRJANA MRKELA: BOLJE DA NE VIDIM – OBUĆA
Čizma
Jedan, dva, tri ili četiri privjeska u obliku čizmice od raznih materijala nisu rijetki arheološki nalazi. Pretpostavlja se da su simbolizirale neka božanstva ili putovanje na drugi svijet. Tzv. vučedolska čizmica izrađena je od keramike i stara oko 4800 godina. Ukrasi na njoj slični su onima na otprije čuvenoj “golubici” te se i njezino otkriće smatra senzacionalnim. Jamačno je visila u jednoj od ondašnjih kuća, možda u kući nekog obućara.
Caligula (hrvatski Čizmica) bio je rimski car pravim imenom Gaius Caesar Augustus Germanicus. Kažu da karakterom nije bio baš tako simpatičan kao što mu zvuči nadimak. Oženio se vlastitom sestrom, konja je proglasio za senatora, ljubavnicama je prijetio, a neprijatelje okrutno ubijao i općenito je bio jako nervozan. Dakle, bolje da nismo vidjeli kakav je kad se naljuti.
Ljuti su bili i fašisti pa se nerijetko pisalo i govorilo da su mnogi stenjali pod fašističkom čizmom. Općenito, prijatelji mogu biti i često jesu bosonogi, ali neprijatelji uglavnom nose čizme. Je li bolje da nas ne pritisnu — bolje je.
Niz narodnih pjesama dokazuje da su čizme dugo bile žuđeni modni artikl. U bunjevačkoj igri s pjevanjem, neki Joško se ne može oženiti jer nema žute čizme, dok su u Mađara, ako je suditi po pjesmama, najomiljenije crvene. Cure osobito vole mladića kojemu čizme škripuću, a kada Zagorca žena tuče, on je pokušava korumpirati tzv. kordovankama, tj. čizmama od najfinije i najmekše kože.
Simbolično, oni koji se izuvaju time pokazuju pokornost i podređenost, a obuva se onoga kome se ukazuje počast. Kada se razmetni sin vratio, otac kaže slugama neka mu odjenu raskošne haljine i neka ga obuju. Princ je Pepeljugi obuo izgubljenu cipelicu i uvjerio se da savršeno pristaje baš njoj. Među svadbenim običajima, međutim, postoji i krađa mladenkine cipele koju djever mora otkupiti, a u nekim krajevima, ako djevojka pobjegne bez svatova, pomagač ili češće pomagačica od ženika dobije nove cipele.
Ipak svako obuvanje nije ugodno. Netko je u Španjolskoj, osim spomenutih čizama iz Córdobe izmislio još jednu slavnu vrstu koja se obuvala optuženome u inkvizicijskom procesu. Takva čizma je od željeza, a kada bi ju nesretnik obuo, uz nogu je ulijevana kipuća smola. Nekako mi se čini da ni gledanje u ovakvu čizmu nije baš zdravo.
Suprotno, čizme mogu sačuvati noge od velike studeni. Takve su primjerice tzv. buce, prvotno od pravoga krzna ili valjenke, ruske čizme od valjane vune. Iz hobija ih je izrađivao plemić i književnik Lav Tolstoj, koji ih je rado nosio u kombinaciji s jednostavnom lanenom košuljom, također u folklornom stilu. Mislila sam da je to simpatično, čak i bezazleno, dok nisam saznala kako je gospodin Lav svoje modne stavove silom nametao ukućanima, prije svih gospođi supruzi. Zaključujem: nije bolje da ne vidi nego je bolje da ne mora gledati.
Po jednom drugom velikanu nazvane su velingtonke, lovačke gumene čizme, najviše do koljena, dok se one iznad koljena na engleskom zovu jackboot (dizalica-čizme). Prema namjeni su poznate i planinarske, motorističke, vojničke, ribarske… Po gladijatorima je nazvan tip sandala s puno remenčića, a one su posljednjih godina dobile i svoju verziju čizama dakle s remenčićima, ali otvorenih prstiju. Ne znam što je gore: biti gladijator ili pustiti da se prsti smrzavaju.
Za razliku od gladijatorica, kaubojske čizme nikada ne izlaze iz mode. Među najskupljima na svijetu (milijun šesto tisuća dolara) su one koje je za svoju kolekciju Cosmic X izradio umjetnik Jack Armstrong. Njihova privlačnost je golema ponajviše zato što se na njima pod različitim kutovima mogu pročitati različite riječi. Jasno, bolje je da ne vidimo pa nećemo doći u napast da pljačkamo ili dižemo kredit kako bismo ih kupili.
Sandale
Ali meni su od sve obuće najdraže sandale. To ipak ne znači da o njima neću opetovati svoju omiljenu rečenicu: bolje da ih… Primjerice, moja prijateljica Lili Lokin napisala je knjigu pod naslovom „Kutija sandala br.38″. Cijela knjiga o kutiji, ali što je sa sandalama?
– Bolje da ne vidiš kako sada izgledaju! — priznala mi je Lili.
I sama sam vlasnica iznošenih, rascijepljenih sandala natopljenih solju i prljavštinom, a ne želim se od njih odvojiti sve dok mi ne spadnu s nogu, ili dok ne „progledaju“, ili dok ja ne progledam i ne vidim koliko su ružne.
Nešto neobično u sandalama vidi mladić u romanu Bekima Sejranovića pod naslovom „Sandale”. „Sandale crne i ljigave od vlage. (citat) „Kožne i isušene” (kraj citata), imala je nelijepa djevojka koju je jednom ugledao i poželio je (citat) „imati nešto s tim sandalama. Bilo što” (kraj citata). Bi li bilo bolje da ih nije vidio, prosudite sami (postoji zvučno izdanje). No knjiga je jedno a život drugo i bolje da ne vidite kamo je pokojnog Bekima dovelo njegovo sandaliranje.
Riječ sandale je grčkog porijekla, a starim Grcima najpoželjnije su bile zlatne s krilima, kakve nosi Hermes, glasnik bogova. Ipak, najstarije poznate potječu iz Amerike i tek im je desetak tisuća godina. Na toj strani svijeta, u Meksiku, čuvene su sandale huarache koje su se nosile još u pred kolumbovsko doba. U 20. stoljeću su se jako sviđale hipijima, a u Mexico Cityju je izmišljeno jelo istog imena (životinjska koža nije na popisu sastojaka, ali bolje da ne kušam).
U kršćanskom svijetu sandale su uobičajena redovnička obuća. Par takvih jedino je što je preostalo od Nikole Tavelića nakon što je spaljen. Naravno, bolje da nikad ne vidimo ni jedno spaljivanje. Što se tiče Nikolinih sandala, one su iz franjevačkog samostana na Sionu nakon njegove smrti poslane u Šibenik, gdje se i danas čuvaju. Zato ondje možete kupiti suvenire u obliku, pogodite čega!
Međutim u Francuskoj, u samostanu Svete Marije, benediktinci izrađuju tri modela redovničkih sandala i prodaju ih po 70, 74 i 75 eura. Ako biste imali sreću da Vaša narudžba bude prihvaćena, mogli biste odabrati sve do broja 47. Toliku obuću bolje da ne vidim u nekoj gužvi, jer bih strahovala da će me ugaziti.
Postoje i biskupske sandale. One znače da onaj tko ih nosi mora spremno naviještati Evanđelje, a boja im je u skladu s odjećom. Osim njih pape su u prošlosti nosili i tradicionalne crvene cipele. Bolje da me u njima ne vide, pomislio je aktualni papa pa ih obuva samo po doma.
Visoka peta
Naravno, papa Franjo ne nosi visoke pete, iako one nisu rezervirane samo za žene. Tzv. jahaća peta imala je u početku 3 cm, ali se vremenom povisila. Jesu li krajem 16. stoljeća ženstveno izgledali muškarci na štiklama od 9 cm, možda bih i željela vidjeti. No kad su se popeli na 30 i više centimetara, u Francuskoj je protiv takvih podignuta revolucija.
Kad već spominjem muški rod, napomenut ću da su papuče tipično ženska obuća, pri čemu nije važno kakve su im potpetice pa se kaže: papučar, pod papučom ili, ako se želi naglasiti mekoća i nježnost za razliku od neobrazovanosti i grubosti, kaže se: popapučeni opanak. Na engleskom se papučar opisuje kao onaj koga kljuca kokoš. E, to bih voljela vidjeti! Međutim se papuča pojavljuje u jednom njemačkom izrazu za televizor: Pantoffelkino. (Gledate li? — bolje da ne gledate.)
Moje je mišljenje da ne treba pretjerati ni u spuštenosti ni u povišenosti. Primjerice, žena koja i bez cipela izgleda kao roda bit će još manje elegantna na visokim potpeticama, dok su cipele bez potpetica nezdrave za koljena i pospješuju pojavu artritisa. Život na visokoj peti ili na visokoj nozi također može biti nezdrav. I bolje je da ne sretnemo pokvarenog bogataša iz švedskog romana “Livet deluxe”, u nas prevedenog kao “Život na visokoj nozi”.
Kad je riječ o primjeru iz filma, čast mi je i zadovoljstvo predstaviti vam moj najdraži film svih vremena. To je crno-bijela komedija “Neki to vole vruće” radnja koje je smještena u doba prohibicije.
Mafijaši žele ubiti saksofonista (Tony Curtis) i basista (Jack Lemmon). Zato se njih dvojica prerušavaju u plavuše kako bi otputovali na more sa ženskim jazz orkestrom. Šetnja duž željezničkog perona bit će velika proba njihove ženstvenosti, unatoč tome što za uzor imaju djevojku koja se zove Sugar Kane (Šećerna Trska), a glumi je Marilyn Monroe). Ako išta vidite, na internetu potražite zapis pod naslovom “Some Like it Hot – Billy Wilder (1959) Train station”!
– Kako one hodaju u tim stvarima, ha? — pita basist — Kako održavaju ravnotežu?
Malo poslije, promatrajući kolegicu Sugar Kane, zaključuje:
– Gledaj ovo! Vidi kako se kreće! Kao žele na oprugama. Mora biti da ima neku vrstu ugrađenih motora. Kažem ti, to je posve drugačiji spol!
A kako je hodala slatka Marilyn, ni najsljepijima nije teško zamisliti. Po njoj se čak zove tip sandala koje imaju elegantnu štiklu i 3-4 cm širok remen preko korijena prstiju. Od toga remena, vanjskom stranom stopala pruža se još jedan koji zatim, sužen, obilazi petu. Unatoč svoj privlačnosti ili baš zbog uspomene na tu privlačnost, nitko od nas ne bi poželio ugledati što i Eunice, sobarica sirote glumice, oko 13 sati na dan 5. kolovoza 1962., samo tri godine nakon snimanja onog urnebesno smiješnog filma.
