- LUKA GORETA: TONI PAVIĆ, SLIJEPI STUDENT I GLAZBENIK IZ LIVNA
- DORIS BELUŠIĆ: VANI S BIJELIM ŠTAPOM
- MIKA BRČINA: POJEDINAČNO PRVENSTVO U VRIJEME PANDEMIJE
—
LUKA GORETA: TONI PAVIĆ, SLIJEPI STUDENT I GLAZBENIK IZ LIVNA
Toni Pavić mladi je glazbenik s oštećenjem vida. Rođen je 1997. godine. Podrijetlom je iz mjesta Podhum u okolici Livna u Bosni i Hercegovini. Osnovnoškolsko obrazovanje započeo je u Livnu, a završio u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek” u Zagrebu, gdje je, stekavši zanimanje poslovnog tajnika, završio i srednju školu.
Tijekom boravka u Centru „Vinko Bek” Toni je stekao i osnovnu glazbenu naobrazbu. Od 2010. godine aktivno se bavi glazbom, a njegov prvi bend zvao se „Razlika”. Pjesmu „Noćas more miriše na tebe” izbacio je 2015. godine kao svoj prvi samostalni singl. Do sada je objavio nekoliko singlova, a u pripremi je i izdavanje njegova prvog samostalnog albuma. Zanimljivo je da je 2018. godine svirao prilikom dočeka izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića u Livnu.
Trenutno je student četvrte godine preddiplomskog studija politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Toni također samostalno nastupa po zabavama u Livnu i šire. Za vrijeme korona-krize u Bosni i Hercegovini bio je jedan od članova “Karantena benda”, koji je svojim online svirkama uveseljavao gledatelje preko „LiVidea“ iz Livna. Toni Pavić odlučio je za „Riječ slijepih” progovoriti o svom bavljenju glazbom i o svojim teškoćama s vidom. Evo što nam je rekao.
Kada su počele Vaše teškoće s vidom?
– Od rođenja. Imam 2% vida, što je praktična sljepoća, zbog čega koristim bijeli štap za kretanje, Brailleovo pismo, govorne programe i sl.
Kako je teklo Vaše osnovnoškolsko obrazovanje kao učenika s oštećenjem vida? Možete li ukratko opisati svoja iskustva?
– U prvi razred osnovne škole krenuo sam u Livnu, no to je bio vrlo težak period s obzirom na to da prilagodbe skoro pa i nije bilo. Nakon završenog prvog razreda dolazim u Zagreb u Centar „Vinko Bek“, gdje su uvjeti za obrazovanje slijepih osoba po mom mišljenju jako blizu idealnog. Vrlo brzo sam savladao Brailleovo pismo, a zatim i razne vještine koje su mi u ogromnoj mjeri olakšale život. Također, kad govorimo o društvenom aspektu, biti okružen djecom koja imaju slične ili iste probleme znatno olakšava prihvaćanje vlastite sljepoće, a isto tako i ističe neke druge sposobnosti koje bi u redovnoj školi vjerojatno ostale nezapažene. Naši nastavnici i odgajatelji znali su prepoznati naše talente i sposobnosti i dobro nas usmjeriti da ih što bolje realiziramo.
Srednju školu završili ste u COO „Vinko Bek“ u Zagrebu. Možete li reći nešto o tom razdoblju svog školovanja?
– To je period u kojem sam već vrlo dobro savladao tehnike i način „sljepačkog“ života i kada je fokus bio na što kvalitetnijem savladavanju gradiva i vještina koje su bile potrebne za moju struku. Također, manji broj učenika po razredu omogućio je profesorima da nam se maksimalno posvete i prepoznaju u svojim učenicima kvalitete, znanja i sposobnosti za ono što bismo mogli raditi nakon završene škole te da nas u to usmjere i pomognu nam da se pripremimo za ono što nas dalje čeka.
Trenutno ste student politologije. Na koji način čitate literaturu za fakultet? Jesu li profesori susretljivi prema Vama?
– Na fakultetu imam samo lijepa iskustva. Literaturu prilagođavam uz pomoć udruge „Zamisli“, a djelomično i sam tako što skeniram knjige na crnom tisku i pretvaram ih u elektronski oblik i pomoću govornog programa „Jaws“ čitam. Profesori su izuzetno susretljivi i do sada je svatko od njih učinio da se osjećam potpuno ravnopravno s ostalim kolegama.
Kada ste se i kako počeli baviti glazbom?
– Moj talent za glazbu otkrili su moji ukućani još u mom ranom djetinjstvu. Pokojni djed Bože je kupio harmoniku koja je dugo stajala u kući dok ju ja nisam pronašao i počeo razvlačiti trudeći se da ponovim ono što čujem na radiju. Vrlo brzo svi su shvatili da mi to polazi za rukom i poticali me da učim svirati. Najveća motivacija bila je veća harmonika koju mi je djed obećao pokloniti, ako savladam sviranje na ovoj maloj. Sviranje je dovelo i do pjevanja, a moja ljubav prema glazbi rasla je iz dana u dan i svaki daljnji korak bio je logičan. Nastavilo se to kroz osnovnu školu, gdje sam prvi put zapjevao na školskom natjecanju „Raspjevano proljeće“. Nakon toga sam upisao osnovnu glazbenu školu za klavir i paralelno s tim počeo svirati i pjevati u bendu Razlika. Nakon benda nastavljam sam i tako sve do danas. Moga djeda više nema s nama, ali njegova harmonika je uvijek sa mnom jer bez nje ovoga danas ne bi bilo.
Koliko ste samostalnih singlova do sada izbacili i kako se zovu?
– Vani je 6 singlova: „Noćas more miriše na tebe“, „Ako treba moliti“, „Srce se ne zna braniti“, „Ti“, „Knjiga života“ i „A ‘ko si ti“.
Planirate izdati i svoj prvi album. Kako će se zvati i kada će izaći?
– Album je već odavno snimljen, međutim moje ostale obaveze te novonastala situacija s koronavirusom usporile su tu priču. Album ima 12 pjesama, a naziv mu je „Ovo ti nisam rekao“.
Tko su Vaši glazbeni uzori?
– Ima ih jako puno. Većinom su to domaći rock bendovi poput „Divljih jagoda“, „Bijelog dugmeta“, grupe „Bolero“, ali i Oliver Dragojević, Hari Rončević, Gibonni i sl. Najveći utjecaj na moje stvaralaštvo imao je Sead Zele Lipovača, gitarist grupe „Divlje jagode“. Iako ne sviramo isti instrument, način na koji on stvara melodije i atmosfera koju svojom glazbom ostvaruje najbliže su onome što ja volim i stvaram.
Ove godine aktivirali ste se kao član „Karantena benda“. Što je „Karantena bend“, kako je nastao, kako ste došli na tu ideju? Koji su ciljevi „Karantena benda“ i koje su mu aktivnosti?
– „Karantena bend“ je jedna vrlo spontana priča nastala na jednoj kavi. Kolega Marko Omazić i ja smo sjedili na zadnjoj kavi koja se mogla popiti prije korona – pauze, a obojici su nam bile prekinute svirke noć prije zbog opasnosti od epidemije. Osjetio sam negdje da smo ljudima ostali dužni barem tu jednu svirku i predložio Marku da napravimo online svirku. Njemu se ideja svidjela, pa smo pozvali još dva naša prijatelja, Marina Mamuzu i Mateja Čeku, da proširimo ekipu i učinimo stvar zanimljivijom. Tehnička podrška bio nam je portal „LiVideo“, koji su nam omogućili ozbiljniju produkciju i potencijalno veću gledanost. Nakon prve svirke, koja je bila vrlo gledana, rodila se ideja da nastavimo s projektom sve dok pandemija ne završi, a osim zabave, koja je ljudima bila dobra zamjena za izlaske, naše svirke podržavale su humanitarnu akciju za pomoć bolnici u Livnu kako bi se kupila adekvatna oprema za borbu s virusom. Osim vrlo spontanih nastupa u izolaciji „Karantena bend“ nije zamišljen kao dugoročan projekt i sve ambicije koje su bile vezane za bend su ostvarene.
Trenutno održavate svirke po restoranima u Livnu i šire. Kada ste započeli s takvim nastupima i planirate li i u budućnosti nastaviti s njima?
– Postoje razni prostori i događaji na kojima sviram, što samostalno, što u duetu s kolegama gitaristima. Sviramo po raznim kafićima, restoranima, klubovima u Livnu, Hercegovini i čitavoj Hrvatskoj. Za sada to funkcionira više nego dobro. Moja želja je da se nakon izlaska albuma više posvetim svojim pjesmama i promociji istih što ću uskoro i učiniti.
Kakvo je Vaše mišljenje o današnjoj estradi, pop-rock i zabavnoj glazbi? Mogu li se mladi glazbenici probiti ili to ide jako teško?
– Zahvaljujući internetu i svim modernim čudima, pojam estrade ili scene uopće je vrlo širok jer ne postoji zajednička platforma na kojoj možeš naći sve. Lako se može plasirati pjesma, ali teško se dolazi do publike jer su stvari vrlo raširene i izbor je širok. Ja smatram da je važno što više svirati uživo jer taj kontakt s ljudima još uvijek ništa nije uspjelo zamijeniti. Još uvijek je najbolji marketing kad priča kruži od usta do usta i puno je važnije koliko imaš svirki, a ne pregleda na nekoj društvenoj mreži.
Pišete tekstove i radite glazbu. Od kud Vam inspiracija za tekstove?
– Iz vlastitog života. Mogu se nadovezati na prošli odgovor jer svaka svirka je novi doživljaj gdje upoznaješ nove ljude, gdje se rađaju i neke ljubavi i stvaraju uspomene. Dojam je onaj koji gradi cijelu priču; iz dojma izlaze osjećaji, iz osjećaja riječi, a iz riječi melodija i tako nastaje pjesma koja je ustvari dio mene pretočen u nešto što se može čuti.
Koliko Vam je potrebno vremena da napišete tekst?
– Tu nema pravila. Nekad sve ispliva odmah, a nekada priču gradim mjesecima. Važno je samo da nikada ne izvodim pjesmu ako nisam njom potpuno zadovoljan.
Surađujete li s drugim glazbenicima, tekstopiscima i izvođačima? S kim?
– Surađujem, ali vrlo malo. Često dobijem ponude od drugih autora, eminentnih ili potpuno nepoznatih. Jedino mi je važno da se radi o dobroj pjesmi, a onda se suradnje dešavaju. Što se tiče glazbenika instrumentalista, tu vrlo često surađujem s raznim bendovima i sviračima jer volim uvijek nešto promijeniti u izvedbama, kako tuđih tako i svojih pjesama, a novi ljudi uvijek donose svježe ideje.
Imate li neku poruku za mlade glazbenike, a posebno za one s oštećenjem vida?
– Treba biti strpljiv i raditi. Vrlo je važno što više vježbati i što više svirati pred ljudima. Tako se gradi iskustvo i oslobađa straha i treme. Glazbenici koji su oštećena vida trebaju to u potpunosti ignorirati jer im za glazbu vid svakako nije potreban. Nipošto hendikep koristiti u svrhu promocije, na način da se drugi sažale i toleriraju lošu ili prosječnu svirku zbog nedostatka vida. Neka im glazba bude prvi i jedini način da se dokažu.
—
DORIS BELUŠIĆ: VANI S BIJELIM ŠTAPOM
Ovo je kratka priča življenja s retinitis pigmentozom (RP), o snazi NFB konvencija i NFB filozofije (NFB, Nacionalna Federacija slijepih, napomena prevoditelja), o spoznavanju vrijednosti dugog bijelog štapa, o prihvatanju i stavovima.
U redu. Priznajem. Jedna sam od onih koji godinama koriste bijeli štap. Moj bijeli teleskopski štap sklopljen je u torbi, a njegov vrh izviruje u gornjem kutu. Izvadim ga samo onda kad mi je „stvarno“ potreban. U početku je izvirivao zato što mi je torbica bila mala. Zatim sam shvatila da to može biti način da pokažem drugima da sam slabovidna. Uglavnom mogu bez njega – ili sam barem tako mislila.
Nisam neobična. Osobe s oštećenjem vida često pokušavaju sakriti da imaju slab vid. Vrlo često se odriču samostalnosti i sigurnosti koju im pruža bijeli štap zbog neugodnosti ili srama. Nitko ne želi da ga smatraju nesposobnim ili da izaziva sažaljenje. Ne želim da me ljudi tretiraju drukčije zato što nosim bijeli štap. U društvu je duboko ukorijenjeno nerazumievanje koje stigmatizira i stereotipizira slijepe osobe i njihove sposobnosti, a bijeli štap se smatra simbolom nesposobnosti.
I pored društvenih prepreka, vodim dodatnu osobnu borbu.
Da sam potpuno slijepa, stvari bi možda bile jasnije. Bilo bi lakše nositi bijeli štap. Mada sam zakonski slijepa, imam malo vida. Nisam se smatrala „dovoljno“ slijepom da opravdam korišćenje bijeloga štapa. Često sam smatrala da drugi misle isto. Osjećala sam se kao „varalica“.
– Kako mogu koristiti bijeli štap kad još malo vidim. Kako će drugi shvatiti tu ambivalentnost?
Čitanje (čitljivih) cijena na etiketama u prodavaonicama ili prepoznavanje nekoga, dok koristim bijeli štap smatrala sam pogrešnim.
Ljudi ne znaju da imam oštećenje vida. Moja retinalna bolest koja se zove retinitis pigmentoza (RP) se pogoršava. Imam tunelski vid – vidno polje uže je od 20 stupnjeva umjesto uobičajenih 180 – 190. Kad čitam, vidim jedan kvadratni inč na papiru ili na zaslonu kompjutera. To je kao kad gledam sliku puzle i vidim samo jedan dio. Kad pogledam okolo, vidim sve dijelove ali samo jedan od jedamput. Nikad ne vidim kompletnu sliku nečega.
Također imam problem prilagodbe na različite razine svjetla. Jako svjetlo me zaslijepi, dok na slabom svjetlu i noću ništa ne vidim. Centralni vid mi je dobar kad je normalno osvjetljenje, i ako gledam u pravom smjeru vidim ono u što gledam. Mogu uspostaviti kontakt očima na blizini, dok ne prepoznajem lica preko ulice.
Ovaj vid ili njegov nedostatak zbunjujuć je čak i za mene. Godinama se borim u svijetu slijepih i videćih. Često sam se pitala treba li mi bijeli štap. Ali, tokom godina, s pogoršanjem vida i nesrećama koje su mi se dogodile spoznala sam vrijednost bijeloga štapa. Srećom, nisam doživjela nesreću s autom jer sam prestala voziti prije 20 godina.
Bez bijeloga štapa, pala bih na trotoaru ili na sred ceste.
Jedamput sam udarila u upaljeni automobil na raskrsnici dok sam prelazila ulicu.
Ponekad sam bila nepristojna ili sam se osjećala uznemirenom jer nisam znala da mi netko maše, ili da je prišao da se rukuje samnom ili mi nešto da. Ili čak nisam znala da se netko tu nalazi. Mada sam naučila mnoge trikove kako se nositi s kontinuiranim pogoršanjem vida, udarala sam u ljude i stvari.
Još vidim detalje kroz tunel – ako primijetim ili pronađem stvar u koju ću gledati.
Ako sjedim za stolom na ručku preko puta vas, vidim samo dio vašeg lica – možda jedno oko. Ako sjedim u dnevnoj sobi preko puta vas i gledam u vaše lice, vidim samo vašu glavu, ništa više. Hoću li vidjeti više, ako razgledam.
Kad hodam trotoarom, vidim širinu 1/6 – 1/8. Bez štapa bih morala gledati dolje da ne bi skrenula s ivice.
Jednog ljeta naišla sam na potrgani kabel na proplanku. Zahvaljujući tunelskom vidu spojila sam žice da popravim kabal.
Moj preostali vid je koristan ali se ne mogu osloniti na njega.
Godine 1997. doživjela sam prosvjetljenje. Prisustvovala sam Nacionalnoj konvenciji američkog saveza slijepih u New Orleansu s mužem i grupom Kanađana, koje je predvodio Dr. Paul Gabias. Bilo je više od 3000 sudionika, slijepih osoba različite dobi. Tamo su bili pravnici, nastavnici – sve moguće profesije, puni života, s pozitivnim stavovima prema sljepoći – ponosni što koriste bijeli štap.
Bijeli štap simbolizira samostalnost i sposobnost – a ne ovisnost i nesposobnost. Naučila sam njihovu filozofiju – „dostojanstveno je biti slijep“. Shvatila sam da promjena stava treba krenuti od mene, a ne samo od društva.
Tradicionalni koncept sljepoće se mijenja. Kao i moj. Tijekom posljednjih nekoliko godina, saživjela sam se sa sljepoćom i spoznala vrijednosti dugog bijelog štapa. Radi se o važnom sredstvu za kretanje slijepih i slabovidnih osoba – i trebali bi biti ponosni što ga koristimo. Uz pomoć bijelog štapa, pronalazim rubnike, stepenice, prepreke i staze. Bijeli štap pomaže mi pri kretanju u prometnim područjima, na nepoznatim mjestima i u mraku. Ne trebam nagađati i naprezati se da vidim. Mogu se opustiti dok hodami dopustiti štapu da radi.
Iako štap držim u torbi na poznatim mjestima, nigdje ne idem bez njega. Bijeli štap je moj stalni kompanjon – moj sigurnosni pokrivač. S njim se osjećam samostalno, pouzdano i sigurno. S njim istražujem svijet.
Tekst originalno objavljen u kanadskom časopisu za slijepe za mjesec svibanj 2008. (http://www.cfb.ca).
—
MIKA BRČINA: POJEDINAČNO PRVENSTVO U VRIJEME PANDEMIJE
Ovogodišnje pojedinačno državno prvenstvo u pikadu, ostat će upamćeno ne po rezultatima nego po epidemiološkim mjerama pod kojima je prvenstvo organizirano. Ono što su do sada bili normalni uvjeti za natjecanje, ovu godinu obilježava neizvjesnost hoće li se natjecanja moći održati. Ovaj put zadovoljni smo s tim da se natjecanja održavaju, pa makar i pod epidemiološkim mjerama.
Prvo natjecanje u sezoni 2020/2021 bilo je pojedinačno državno prvenstvo, koje je uz epidemiološke mjere, uspješno odrađeno, na zadovoljstvo domaćina prvenstva iz odmarališta slijepih „Premantura“, Hrvatskog sportskog saveza slijepih kao organizatora natjecanja, te nas sudionika, koji smo se prilagodili mjerama i tako uspješno odradili natjecanje. Ovaj put, uz rezultate koje smo postigli, zadovoljni smo što nije došlo do proboja virusa među natjecatelje.
Mada smo još pod dojmom epidemioloških mjera, ipak moram izdvojiti jedan pojedinačni rezultat, a odnosi se na Radenka Dražetića (Pula) koji je uspješno prošao krug kvalifikacija, te igru od šest susreta u grupi za plasman u polufinale. Na kraju je ostvario dvije pobjede za prvo mjesto, ukupno ostvarivši devet pobjeda. Pobjede ostvarene na prvenstvu, donijele su mu rezultat vrijedan pažnje i respekta, kao, po mom osobnom mišljenju, trenutno najboljem igraču pikada među slijepim muškim natjecateljima.
Kao posljedica epidemioloških mjera, vidljiva je bila samo činjenica da su dosta striktne mjere, po prvi put na terasi ugasile pjesmu, koja se prije često znala čuti do kasno u noć. Nadam se da će dobri rezultati poništiti dojam koji su ostavile epidemiološke mjere, a za pjesmu će biti prilike na sljedećim druženjima.
Usprkos rizicima da se netko zarazi virusom, zadovoljstvo je tim veće jer je riječ o skupini oko stotinjak visoko rizičnih osoba, koje vrijeme provode na malom prostoru, odnosno na klupama u dvorištu odmarališta i terasi istog.
Uz zabranu pjesme na terasi, zaustavljanja na šanku te obveznim maskama u publici, dok se održava natjecanje, još jedna mjera je bila za većinu nezgodna, a odnosi se na nemogućnost odlaska iz odmarališta, makar i u noćnu šetnju. Da nam ne bi bilo dosadno družili smo se u manjim skupinama po balkonima u sobama. Tako smo ispoštovali epidemiološke mjere, a lijepo vrijeme iskoristili za male noćne razgovore.
Još jedan događaj, koji je skratio noći i doprinio zanimljivijem druženju, je organizirano natjecanje u Cricketu. Ovo je druga sezona u kojoj organiziram natjecanje na kojem sudjeluju samo parovi (par čine jedna slijepa i jedna slabovidna osoba). Sudjelovalo je dvanaest parova, a najuspješniji ovogodišnji par na turniru bio je par sportskog društva Četiri rijeke Karlovac u sastavu Denis Velimirović i Slavko Kralj. Pošto nismo dio službenog natjecanja, nagrade za najbolje osiguravaju sami natjecatelji uplatom kotizacije za sudjelovanje na natjecanju. Prikupljena svota novca dijeli se kao nagrada između dva finalna para u omjeru 60:40 u korist pobjednika finalnog susreta.
Pojedinačno državno prvenstvo uspješno je organizirano i odrađeno, unatoč pandemiji Corona virusa, a na kraju evo malo osvrta i na postignute rezultate.
Prvo na slijepe žene, kojih je ove godine nastupilo šest. U konačnici, pobjedu je, po četvrti put, odnijela Nikolina Ćuk (Slavonski Brod) nastavivši svoju vladavinu, kao najbolja u ženskoj konkurenciji slijepih žena. Drugo i treće mjesto osvojile su natjecateljice iz Pikado kluba slijepih Zvuk, Dorotea Feketić kao druga, te Ivana Vinko kao treća.
Kod slabovidnih žena također je nastupilo manje natjecateljica nego prošle godine. Tereza Gajski iz Pule nije uspjela ostvariti četvrtu uzastopnu pobjedu jer je u finalu izgubila od Riječanke Mirte Alilović kojoj je ovo prvo osvojeno prvenstvo. U borbi za treće mjesto, između Dražane Zimet (Zvuk) i Dragane Kovačević (Galija), pobjedu je odnijela Dražana Zimet, te tako Zvuku donijela još jednu osvojenu medalju.
Kod slijepih muških, Radenko Dražetić osvojio je svoje peto prvenstvo i time se izjednačio s Kristijanom Dodigom koji ima isti broj pobjeda na prvenstvu. Ujedno su to jedina dva igrača pikada u kategoriji slijepih koja su osvajala više od jednog prvenstva. Petu pobjedu Radenko Dražetić ostvario je pobijedivši u finalu Marija Karmazena (Slavonski Brod). Treće mjesto osvojio je Tomislav Lilić iz sportskog društva slijepih Rijeka, pobijedivši Miku Brčinu iz PKS Galija.
U kategoriji slabovidnih muških, svoje prvo prvenstvo osvojio je Slavko Kralj (Četiri rijeke Karlovac), pobijedivši u finalnom susretu Danijela Čižića (Slavonski Brod). Treće mjesto osvojio je Nenad Štrek (Zrinski Čakovec), pobijedivši Ivana Benkovića iz sportskog društva slijepih Varaždin.
Odigravanjem prvog kola prve, te dviju drugih nacionalnih liga, otpočela je nova sezona ekipnog pikado natjecanja. Ove godine u natjecanjima prve nacionalne lige, u svojoj drugoj sezoni sudjelovanja u ligaškim natjecanjima, osigurala je ekipa sportskog društva slijepih Varaždin, zamijenivši ekipu sportskog društva slijepih Pula. Puljani su u prošloj sezoni ostvarili najslabiji rezultat između osam ekipa koje sudjeluju u natjecanju prve nacionalne lige, te su ove sezone preselili u niži rang natjecanja. Tako će ove godine ekipa sportskog društva slijepih Pula sudjelovati u drugoj ligi Zapad, gdje će uz njih, po prvi puta, nastupiti ekipa sportskog društva slijepih Zadar. Tamo ih već očekuju ekipe Karlovca, Siska i druga ekipa PKS Zvuka iz Zagreba.
Drugu nacionalnu ligu Istok, čine ekipe Vinkovaca, Požege, Osijeka i Virovitice.
Pošto još nisam dobio rezultate drugih liga donosim vam rezultate odigranih susreta prvog kola prve nacionalne lige:
Susret između ekipa Slavonskog Broda i ekipe sportskog društva Bilogora Bjelovar završen je pobjedom domaćina rezultatom 8:4.
U drugom susretu kola ekipa PKS Galije, ugostila je ekipu sportskog društva slijepih Zrinski (Čakovec). Ekipa Galije, kao pravi domaćin odnijela je pobjedu rezultatom 7:5.
U trećem susretu, prvu pobjedu u prvoj nacionalnoj ligi, ostvarili su Varaždinci gostujući kod ekipe Četiri rijeke Karlovac rezultatom 5:7.
Susret između domaćina, sportskog društva slijepih Rijeka i ekipe PKS Zvuk Zagreb, odgođen je do daljnjeg zbog Corona virusa.
Drugo kolo lige trebalo bi se odigrati između dva državna praznika u studenom, a treće početkom prosinca. Do tada svima želim da ih ovaj virus zaobiđe, a nama pikadistima da uspješno nastavimo svoja natjecanja. Iako je za sada odgođen samo jedan susret, lako se može dogoditi da u idućem broju neću imati o čemu pisati, jer bi moglo doći do odgode čitave lige do daljnjeg.
