Izvaci iz knjige prof. dr. Franje Tonkoveća „I sami slijepi za slijepe“ – izdanje: Hrvatski savez slijepih, Zagreb, 2003. godine.
„Priča o Miji Spasojeviću i telefoniji kao profesionalnom zanimanju za slijepe počinje teći početkom prve polovice četrdesetih godina, kada dolazi do prvih zaposlenja slijepih osoba na kućnim telefonskim centralama u Hrvatskoj. Godine 1940. zapošljava se Marko Jurić, budući prvi predsjednik Udruženja slijepih Hrvatske, a do završetka Drugoga svjetskog rata zapošljavaju se još tri slijepa telefonistička prvijenca: Ivan Šir, Marijan Jerčić te sam Mijo Spasojević „Čiko“, inače kvalificirani ugađač glasovira, koji će u telefonističkom zanimanju ostati sve dotle dok se ne uzmogne zaposliti u svojem izučenu obrtu.
Već u godinama našega zajedničkog smještaja u Očkovu zavodu, njegova snažno ispoljavana sklonost pomaganju nama, njegovim potpuno slijepim drugovima (imao je stanovit ostatak vida), učinila je da je drugo radno mjesto, koje je bilo ponuđeno na Jurićevoj centrali, bez kolebanja prepustio Širu, izjavivši: „Ja ću se lakše snaći.“
Tako je umjesto 1941. zaposlen tek početkom veljače 1943., a u međuvremenu se izdržavao zaradama od sporadičnih ugađanja glasovira i sviranja po zagrebačkim kavanama.
Prema vlastitom Spasojevićevu kazivanju, njegov interes za telefoniju pobudila je negdje početkom četrdesetih godina jedna njemačka brošura o slijepim telefonistima, tako da je „stavio sebi u zadatak da i u našoj zemlji ostvarimo ovaj vid zaposlenja slijepih.“
Kao što će poslije napisati Anita Kranjčec: „Radio je i danju i noću. Danju je u radnim organizacijama tražio i osvajao radna mjesta za slijepe“, ili – dodali bismo – organizirao i nadgledao tiflotehničku adaptaciju telefonskih centrala te uvodio novozaposlene u rad na osvojenim radnim mjestima, a noću „kad bi ulice grada opustjele“, uzeo bi pod ruku nekoga od svojih potpuno slijepih klijenata i pošao s njime na vježbe u samostalnom kretanju do posla i natrag.
Pritom je oko sebe umio okupiti i oduševiti ljude kompetentne da obavljaju ono što nije mogao sam. Bili su to mahom zaposlenici tvornice komunikacijskih uređaja „Nikola Tesla”: tehnički direktor Hugo Ružić, majstori Franjo Blažina, A. Weber, Ivan Kiranji i Đuro Eberhart te „vanjski monteri održavatelji telefonskih uređaja u Zagrebu Đuro Fruk, braća Suzak, braća Vuković, Malčić, Savelić i Zvonko Rupert“. Njihovom suradnjom dolazio je do takozvanih releja, tehničkih naprava kojima se svjetlosni signali na kućnim telefonskim centralama zamjenjuju taktilnim ili akustičnim signalima.
Ovi su ljudi sačinjavali vrlo kompaktnu, zajedničkim ciljem visoko motiviranu, skupinu s elementima ponašanja karakterističnim za članove dobrotvornih organizacija. Npr. kad je jednom Weberu i Ružiću Mijo spomenuo mogućnost novčane nagrade, obojica su to odbila, uzvrativši mu pitanjem: „Zar samo Vi smijete biti dobri i ne naplaćivati rad za slijepe? Zar je to samo Vaš monopol?“ U razgovoru s autorima napisa, na koji se ovdje najviše pozivam, Čiko tvrdi kako je proizvodnja releja koja se obavljala pod njegovim vodstvom počela „negdje pedesetih godina“, no u daljnjem tijeku razgovora ustvrdit će također da mu je „negdje 1946/47. godine na Trgu Republike 3/1 ekipa montera ‘Nikole Tesle’ postavljala dvije telefonske centrale”, podatak koji upućuje na pomisao o eventualno ranijem početku te proizvodnje, tim prije što se na godišnjoj skupštini Udruženja od 3. kolovoza 1947. izvješćuje da je za telefonske centrale dano u izradu prvih stotinu relejnih naprava. Ipak mi se najprihvatljivijom čini pretpostavka da je do početka te proizvodnje došlo u jednoj od godina u razdoblju 1948. – 1950. Od četiriju relejskih serija, koliko ih je proizvedeno u Čikinoj režiji, tri su obuhvaćale velike, a četvrta male releje. Veliki releji koje je izrađivao F. Blažina, a od kojih su oni serije 2 i serije 3 (serija 1 nije uspjela) bili funkcionalno besprijekorni i „neistrošivi“, ali su se zbog svoje glomaznosti vrlo teško ugrađivali u centrale, napušteni su u korist malih releja, koji su se, uz stručnu asistenciju i nadzor majstora Eberharta i ing. Ružića, proizvodili u „Teslinoj“ učeničkoj radionici prema uzorcima nabavljenim iz Beča.
Ugradnju releja (velikih i malih) u telefonske centrale provodio je A. Weber, koji je bio „nenadmašiv“ i u adaptaciji centrala ugradnjama raznih zvučnih signala. Osim s ugradnjom velikih releja, bilo je poteškoća i s financiranjem same relejske proizvodnje. Po mome mišljenju njih, zapravo, nije moralo biti, jer je troškove takve vrste bila dužna pokrivati Organizacija, ali je, Organizaciji inače apsolutno lojalni Čiko, očito ne toliko zbog samodopadnosti neprijeporna stručnjaka u telefoniji za slijepe, koliko zbog opreza, želio po svaku cijenu izbjeći da mu se ona miješa u posao, pa i da odlučuje koje od njegovih nauma treba financirati, a koje ne. Uostalom, neuspjela relejska serija bila je baš ona što ju je on bio „osobno skicirao i projektirao“. Kako bi, dakle, zadržao i pravo na promašaje, usmjeravao je u proizvodnju releja svoje „kapelničke“ honorare za vođenje tamburaškog orkestra i pjevačkoga zbora pri zagrebačkoj organizaciji slijepih, a što je u tome pravcu još činio – poduzeo, dajmo mu da ispriča sam:
„U našoj proizvodnji bilo je različitih poteškoća, osobito s novcem. Pošto sam tu akciju vodio gotovo sam, često sam apelirao na slijepe drugove, one iz radnog odnosa, da osnujemo zadrugu u koju bismo uložili novac za proizvodnju releja i stvorili uvjete za daljnje zapošljavanje njihovih drugova. Nažalost, odaziv je bio praktički nikakav, i to me razočaralo. Ipak, nisam se dao smesti, nego sam tražio pomoć od sviju i svakog gdje se god moglo očekivati pozitivno rješenje. Primjerice sindikat moga poduzeća dao mi je tri tisuće dinara, moj otac tri tisuće, pa je to bilo šest tisuća dinara, a to je bila svota dovoljna približno za 20 releja.“ Glede novčanoga priloga njegova oca, nadlugara u Bektežu, u Čikinoj je privatnoj arhivi sačuvano pismo od 31. siječnja 1952., iz kojega citiram nekoliko pasusa kao ilustraciju njegove, Čikine, strasti pomaganja drugima:
„Dragi roditelji“, piše on, „ovaj puta vas molim da učinite nešto što vas nikada nisam molio, možda nikada ne takvom snagom kao ovaj put. Vi znate da ja radim na zaposlenjima mojih slijepih drugova. Ja hoću i moram da im pomognem. Vi ćete me shvatiti, jer je i vas mučila i moja budućnost. Da bih mogao pomoći barem tridesetak svojih drugova, treba mi puno novaca, a ja ih nemam. Pogodio sam izradu patenata za telefone, koštat će šest tisuća dinara. Za te patente mučim se već par godina. Sad sam našao tko će ih izraditi, i pogodio sam se, a da sad ne ostanem prljava obraza, molim vas da mi pomognete. Pismo pokažite bratu Đuri i zamolite ga u moje ime da mi pošalje tri hiljade dinara, a i tata tri hiljade, svaki po tri hiljade dinara. Ako mi to možete učiniti, to vas najljepše molim. Život mojih slijepih drugova je strašno težak. Učinite mi to, nek’ barem nekoliko mojih nesretnih drugova budu sretni, što se u obitelji Spasojevića rodio sin invalid na oči.”
Čiko je – što radi intimnijeg ozračja u komunikaciji, što naprosto zato jer je u tome uživao – imao običaj oslovljavati svoje znance i prijatelje epitetima nekih formalnih zvanja i zanimanja ili takvima vezanim uz neke njihove osobne karakteristike: npr. „doktor“, „ćoro“, „šaran“ itd., dok je pak samoga sebe nazivao „telefonskim referentom“, „instruktorom“ i „kapelnikom“ (kratica: TRIK). Na sličan način, tj. oponašanjem institucionalizacije djelatnosti, postupio je kod prikupljanja novca za relejsku proizvodnju, osnovavši privatnu, doduše ne više zadrugu nego zakladu, pod nazivom „Telefonska zaklada M. S. Č. TRIK-a”. (MSČ su inicijali njegova imena, prezimena i samonadimka). Ulog od 3 000 dinara bila je, prema njegovim riječima, uobičajena tarifa za pristup Zakladi. Osim sindikata i svojeg oca, kao članove Zaklade s takvim ulozima navodi poimence još samo Zdenka Turkovića i njegovu suprugu Gretu, koja je i drugačije podupirala Čikina nastojanja, npr. time što mu je 1951. pomogla da za proizvađače releja od Siemensove tvrtke iz Austrije dobije relejske prospekte, uključujući „dvije foto-kopije nacrta sa svim uputama i proračunima“.
Proizvodnja Čikinih releja u tvornici „Nikola Tesla“ obustavljena je njegovim povlačenjem u drugoj polovici 1956., a s njome je, dakako, prestala postojati i „Telefonska zaklada M. S. Č. TRIK-a“, koja je imala poprilično članova s obzirom na veliku količinu (501 komad) tih dotle proizvedenih malih relejnih naprava. Posljednje od njih otišle su 18. svibnja iste godine na ugradnju u centrale za dvoje slijepih telefonista u Zagrebu. Međutim, to nije bila obustava svekolike proizvodnje releja u Hrvatskoj niti je to značilo Čikinu posvemašnju pasivizaciju, jer je već otprije postojala stanovita konkurentska proizvodnja, dok su pak Čiko i suradnici mu A. Weber i M. Šarar produžili „sa svojim istraživanjima, prepravkama i prilagođivanjima“ različitih telefonskih centrala, dovijajući se ponekad i bezrelejnim rješenjima problema. Tako su se na telefonskim centralama mogli i dalje zapošljavati ne samo slabovidni nego i potpuno slijepi kandidati, iako je to sada išlo lakše s prvima negoli s drugima uslijed rastuće oskudice u relejima, koja će 1958. Glavni odbor Saveza potaknuti da zaključi da „će trebati osigurati njihovu stalnu proizvodnju i u dovoljnim količinama“. Odbor je taj zaključak uskoro i proveo, osnovavši vlastitu radionicu za izradu i popravak tiflopomagala na čelu s vrsnim majstorom Bartolomejom.
O Čikinim relejima recimo još da je njima opskrbljivao i telefonske centrale izvan Hrvatske. Prema njegovoj zabilješci zadnja takva pošiljka upućena je u Beograd:
„Kako bilo, činjenica je da su slijepi telefonisti – kako oni zaposleni do osnutka Udruženja slijepih Hrvatske tako i oni zaposleni mjesecima ili godinama nakon njegova osnutka – mogli raditi na svojim centralama i uspijevali se na njima održati.“
Tijekom prvih desetak i nešto godina Udruženja, odnosno Saveza, zapošljavanje slijepih u telefoniji u Hrvatskoj protjecalo je u samom Zagrebu u znaku najizravnije Čikine operativne uključenosti, a izvan grada Zagreba uz njegov inspirirajući utjecaj i povremenu pomoć. Tako da se u ono vrijeme, s obzirom na rezultate zapošljavanja na tome području, o Čiki može zapravo govoriti kao o partneru čitavoj Organizaciji, i to kudikamo uspješnijem od nje same. Iz njegove osobne, poimenično vođene evidencije proizlazi da je od 10. prosinca 1946. godine, kada je na prvo radno mjesto osvojeno za slijepe telefoniste, po osnutku Udruženja slijepih, stupio njegov klijent Žika Ćordić, do druge polovice 1957. godine, u kojoj njegovo vođenje evidencije završava, zaposlio na telefonskim centralama u Zagrebu 98 slijepih i slabovidnih osoba.
Čiko je – makar i s pomalo nostalgije – shvatio da je nakon osnutka telefonističke škole u zagrebačkom Zavodu za slijepe sa školom učenika u privredi te nakon osposobljenosti Organizacije za vlastitu proizvodnju releja pa onda, djelomično i njegovom zaslugom, i za brojnije otkrivanje i osvajanje radnih mjesta za slijepe na terenu, njegovo vrijeme promicanja telefonije za slijepe prošlo ili – kako će poslije sam izjaviti – da je rad „terceta Weber-Ćoro-Čiko“ postao nepotrebnim. Zato se odsada mogao potpunije posvetiti ugađanju glasovira, ostavši jednako pripravan na pomoć Organizaciji i pojedincima u bilo čemu što se odnosilo na telefoniju za slijepe.
Kao što je već rečeno, Čiko je svojim izravnim angažmanom zapošljavao u telefoniji slijepe u gradu Zagrebu, ali je svojim primjerom te povremenim izravnijim intervencijama utjecao i na istovrsne procese u drugim dijelovima Hrvatske. U tome se smislu u izvještaju Glavnog odbora iz 1951., osim njega, spominju i neimenovani „pojedini drugovi“, a tri godine kasnije u Cviić-Zvonarevoj publikaciji „Slijepi Hrvatske u školi i na radu“ piše da: „u posljednje vrijeme pruža pomoć slijepima u provinciji da i tamo osposobi slijepe za ovaj poziv“. Sam će pak 1987. izjaviti da je tih pedesetih godina za taj posao zapošljavanja osposobio slijepoga Šimu Begonju, „koji je svojedobno aktivno radio na zapošljavanju slijepih na Rijeci“. Kažimo najzad još i ovo: određen doprinos zapošljavanju slijepih u telefoniji dao je Mijo Spasojević „Čiko“ također na širem području ondašnje Jugoslavije. Osim što je svojim relejima opskrbljivao telefonske centrale u Srbiji, on je npr. za poslove zapošljavanja na tamošnjim centralama ili, njegovim riječima, za „telefonske instruktore“ osposobio dvojicu tamošnjih aktivista: Aleksandra Slijepčevića iz Beograda i Đuru Šibula iz Zrenjanina.
Ovi izvaci iz knjige prof. dr. Franje Tonkovića, koja je utemeljena na znanstvenom istraživanju položaja i djelovanja slijepih u Hrvatskoj, kazuju zapravo da je čast Hrvatskom savezu slijepih dodijeliti Nagradu „16. lipanj“ ovako „velikom“ čovjeku.
