Rođen je 22. 3. 1934. u Strugi Banskoj, Općina Dvor. Kao jedanaestogodišnji dječak stradao je od eksplozije bombe, 8. svibnja 1945., izgubivši pritom vid i desnu ruku. Nakon jednogodišnjeg liječenja odlazi na školovanje u Dom za slijepu djecu u Zemun, gdje uz izvrsne odgojitelje počinje osmišljavati svoj život kao slijepe osobe. Po uspješnom završetku Osnovne škole u Zemunu nastavlja školovanje u gimnaziji u Beogradu koju također uspješno završava. Godine 1955. upisuje studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje 1961. stječe diplomu profesora povijesti. Pripada generaciji slijepih koji su, metaforički rečeno poput „feniksa“, ponikli iz pepela i svoj životni put kao slijepe osobe počeli osmišljavati osobnom upornošću da opstanu i budu aktivni i korisni članovi zajednice u kojoj žive. To je vrijeme poraća, kada slijepe osobe nisu imale mogućnost korištenja brojnih pomagala koja u današnje vrijeme postoje i korisna su slijepim osobama u svakodnevnom životu, a u procesu obrazovanja u lakšem ovladavanju gradiva. Sve što je ljudima te generacije bilo dostupno bili su poznavanje brajevog pisma, tablica, šilo, dobra volja ljudi koji su im čitali udžbenike i snaga volje slijepih osoba da savladaju sve prepreke u svojem školovanju i na taj se način izbore za kvalitetu vlastitog života. Godine 1961. Ivan Jurjević zapošljava se u Srednjoj ekonomskoj školi Ogulin kao profesor povijesti, zatim u Srednjoškolskom centru za odgoj i obrazovanje Ogulin, gdje svojim predanim i kvalitetnim radom kroz osobni primjer doprinosi umanjenju predrasuda prema slijepim osobama. Dolaskom u Ogulin s velikim entuzijazmom uključuje se u rad tadašnje ogulinske Udruge slijepih i kroz nekoliko desetljeća svojim angažmanom doprinosi dobrobiti ove Udruge i njezinih članova. Bio je njezin dugogodišnji tajnik, predsjednik, jednostavno rečeno, bio je uvijek spreman pomoći gdje god se slijepim osobama pomoći moglo. Pri Hrvatskom savezu slijepih jedno vrijeme bio je član Izvršnog odbora i raznih komisija.
Zaljubljenik je u šahovsku igru od dječačkih dana provedenih u Zemunu, a ljubav prema šahu prenosio je brojnim mlađim Ogulincima sudjelujući u njihovoj edukaciji.
Gospodin Jurjević može biti životni uzor svakome koga napusti samopouzdanje, kao živi dokaz da fizički nedostatak i invalidnost sama po sebi nikako nije prepreka da bi se uspjelo u životu.
Nakon 30 godina rada u prosvjeti odlazi u mirovinu ratne 1991. godine i svojim angažmanom u vrijeme Domovinskog rata uspijeva očuvati ogulinsku Udrugu slijepih na dobrobit njezinih članova, koju i danas uspješno vodi.
Za svoj doprinos boljitku slijepih osoba dobio je priznanja Orden sa srebrnim vijencem SFRJ, i priznanja Hrvatskog saveza slijepih kojima se pridružuje i najviša Nagrada „16. lipanj“.
