- TATJANA JEDRIŠKO PANČELAT: OSVIT DVORCA CASTELLO
- VOJIN PERIĆ: SECOGRAM
- MARINO BARIŠIĆ: PISANJE O PISANJU
- IVAN TARADI: ŽIVOT IDE DALJE
—
TATJANA JEDRIŠKO PANČELAT: OSVIT DVORCA CASTELLO
Intervju uz kavicu…
Dok slažem papire čini mi se kao da Jović stoji u osvitu, uz prozor i promatra nebo, po znacima na obzoru gdje spaja se nebo i more, traži znake: kakvo će vrijeme biti sutra. Naizgled krhak, ali u njemu se nazire nekadašnja snaga u čvrstim i brzim rukama dok jače navlači zavjesu u stranu. Proširuje si vidik kroz prozorsko staklo na dvorac Castello. Na trenutak se okreće prema meni i vidim živost u njegovim očima na blijedom licu s tragovima bora što ih urezaše minule godine. Ja spremno držim pero da bilježim…
Povijest izvlači životnost iz izboranih stijena rta Cesara. Kamenita snaga vjekovima odolijeva prošnji modrih valova koji se razmeću mirazom, prozirnom čipkom od bijele pjene i solju iz njedara. Nad morem nadvio se stasiti i tajni, nijemi svjedok dvorac Castello. Prvi trag ostavi u crtežu ruka inženjera Vincenza De Terzija. Potom obradom kamena što ga klesari započeše 1910. godine, a tijekom te i iduće i vješti mještanski obrtnici kao što je bio i krovopokrivač Anton Valentin.
Godinu kasnije vjetrovi su nemoćno obilazili tog orijaša s dva pravokutna krila spojena tornjem, a učvršćena poluprstenom i lođnim lukovima. Gromobran s uzemljenjem postavljen je tako da se priljubljeno uzdiže sve do vrha tornja na kome sjaji pozlaćena kugla. S toranjskog prozora pogledom kroz dalekozor u trenu si bio prenesen u daljinu, na putove Rijeke ili Cresa, nama obližnjeg otoka. A gospodin De Terzi pogledom kroz teleskop cijelom svojom dušom uranjao je među milijarde nebeskih zvijezda. Bio je dobar poznavatelj astronomije, a posjedovao je i mnogo knjiga o tome, i o drugim znanstvenim područjima. Imao je jednu sobu ispunjenu knjigama, tu je čitao, proučavao, skicirao mnoge izvanredne ideje iz arhitekture, projekte sa područja inženjerije, bilježio podatke o zvjezdanim visinama, a i bavio se svakodnevnim poduzetničkim poslovima.
Kad je Jović pričao o čovjeku kod kojeg je godinama radio, osjećala se u glasu privrženost i poštovanje…
Da su De Terzijevi porijeklom s Tirola, bogate austrijske pokrajine, Vincenzo je isticao grbom, a vidjelo se to i po oblačenju u kojem se isticao tirolski šešir. Vila je izgrađena u šumarku hrasta i lovora. U blizini, vrijedne su vrtlarske ruke Mata Starca, zvanog Matić, pomagale Joviću u održavanju urednosti gaja, prohodnosti stazica i oživjele koliko je to dopuštala stjenovita podloga, vrtnu ornamentiku od raznovrsnog bilja, dopremljenog prekooceanskim brodovima i kontinentalnim putovima. A veći dio cvijeća nalazio se u lončanicama. Kasnijih godina bočno od vile, zasađena su stabla pinija, čiji nam godovi mogu pričati o vremenskom protjecanju povijesti. Sav arhitektonski sklad vile i njenog okruženja osmislio je gospodin De Terzi. Pravo na ovaj posjed naslijedio je Vincenzo od svoga oca koji je prebivao u Lovranu. No, u igri je 1912. godine bila i izvjesna gospođica Elizabeth Brandt, navodno Holanđanka, koja je imala sudsko rješenje o pravu prvootkupa, to bi značila da je u vezi posjeda imala pravo prije Vincenza. Srećom po inženjera De Terzija, radilo se o pokušaju prijevare, te je to pravo izgubila ispravljenim sudskim rješenjem 1914. godine. No, to nije bio jedini imutak obitelji De Terzi. U Rijeci, na adresi Via Governo br. 542, a kasnije preimenovana u R. Elena 1, imali su nekoliko atraktivnih kuća koje su iznajmljivali, a i vrijedno zemljište u Lovranu, u blizini kuće časnih sestara. Tako je idućih godina gospodin inženjer često boravio u vili, a za stalno je prijavio boravište 30. 12. 1932, a adresa je glasila Tuliševica 169, Medveja je tada spadala pod okrug Tuliševice. Uživao je u slušanju ptica u svom gaju, u pogledu na more i otoke koji tek prividno umanjuju morsko carstvo, a uvečer u miru nebeskom koji se sa zvjezdanim sjajem i mjesečinom dobrohotno sklanja ribarskim brodicama.
Na momente sam zaboravljala ponešto zabilježiti jer me glas Jovića prenosio u to doba tako uvjerljivo s dušom…
Povijest je zabilježila u sjećanjima mještana niz sudbina ribara, pastira, vinogradara, bačvara, obrućara i inih malih seljaka s terasastih lijeha pa tako i za inženjera De Terzija.
Vincenzo De Terzi, rođen 3. 02. 1875., uz pomoć babice Katarine Peschiotti, postaje član poštovane plemićke obitelji, otac Carlus Eugenius De Terzi, majka Maria, rođena Sztankovits. Osam dana kasnije krstio ga je kanonik i ujedno župnik Joanes Fiamin, a tomu su kumovali Josephus Passi, poznati trgovac, i Josepha Sztankovits. Kršteno ime mu je Vincentius Fearius Josephus Carolus Franciscus Blasius.
Zbog konvencija plemićkog staleža nevoljko se ograničavao u svom druženju od živosti naroda. Imao je prekrasnog čuvara vučjaka, kuja koja se odazivala na ime Ledi, i doista bijaše po ljepoti prava dama. zbog njene stalne budnosti posjetioci su svoj dolazak najavljivali potezanjem zvona postavljenog na ulazu dvorišta. Isto tako i susjedi ako bi im što ustrebalo. Unatoč De Terzijevoj suzdržanosti, mještani su u osobi uspravna držanja, žilavog tijela, ozbiljnog lica, s prosijedom kosom oko sljepoočica, što mu je pojačavalo šarm, prepoznali toplu dušu rafiniranih manira i svestranog obrazovanja. Divili su se njegovom izvanrednom govoru njemačkog i engleskog jezika, dok se u razgovorima s mještanima koristio talijanskim jezikom. Uvijek im je iskazivao svoje poštovanje kao što su ga i oni susretali sa štovanjem. Svom je susjedstvu dozvoljavao da na rtu Cesare, beru travu “ščurac” kojom su mještani hranili svinje, a i da love ribu na povraz kao što je bilo i uobičajeno i prije njegovog dolaska. Naročito je bila prikladna jedna stijena odvojena od stjenjaka na koju su odrasliji mogli doskočiti. Dubina mora tu doseže nekih 40 – tak metara pa bi se na udicu zakačio i pokoji ugor, a ne samo ušate, škarpine, lovrate i zubaci. Ribiči su toj stijeni nadjenuli ime Principova barka. Stijena je u donjem dijelu pod vodom obrasla dagnjama, od kojih su mještani rado pripremali “buzaru” (tradicionalno jelo). Po razini mora oko te stijene procjenjivali su jakost plime i oseke. Te stjenjake mještani su zvali Terci, a sveukupni posjed gospodina De Terzija nazvaše Terčevo. Vincenzo je pak tek u zrelim godinama svog života ponudio nekom da s njim dijeli medvejsku ljepotu. Mlada i ljupka domaćica Maria Treitler, porijeklom iz Austrije, radosno je prigrlila njegovu ljubav i šetnje uvalom Medveje. Tako je u uredu u Lovranu br. 120 prijavljeno 9. 01. 1933. novi stanovnik – Maria De Terzi. Bili su lijep par, on naočit, smeđe kose i iste boje očiju, ona plavokosa – uvojite poluduge, sa nebeskom modrinom u očima, a oboje uvijek besprijekorno obučeni, on u tamnijim odjelima, ona u prekrasnim haljinama. Ona bijaše poletna i željna društvenih događanja. Tim prigodama, pored stalnog osoblja, vrtlara, vozača i domaćice Marije Sandalj kasnije udane Franjul, uzimali bi i pomoćno osoblje. Tako je i mještanka Ana Jedriško – Negrić ispomagala u kuhinji, a rado bi poslije pripovijedala o tim čajankama, o načinu pripremanja kolača “kuglofa” (kolač u obliku kugle) i drugim slasnim delicijama za ondašnju gospodu. Na stranu je uvijek stavljala i za Jovića pa bi oni kad gosti odu uz čaj se osladili.
Sjećam se kako je Jović zadovoljno mljacnuo ustima kao da još osjeća okus tog kolača…
Na poziv De Terzijevih uzvanici bi dolazili organizirano na brodicama. Gospodin De Terzi posjedovao je i dva mala bijela automobila, sa svijetlima na karbit, pa je njegov vozač često dovozio neke. Ako je na popisu bilo više uzvanika onda bi molili i kočijaša iz susjedstva da ode po goste i usput kupi od brdskih mještanki strukove ciklama, visibaba i jaglaca. Kočijaš Jovanin Malinarić imao je na raspolaganju dvije karoce, jednu veću, “landaver”, natkritu i sa staklima koja su se povlačila gore – dole, i žutu karocu, nenatkrivenu, a u štali pet zdravih, snažnih konja. Po dva konja bi vukla kočiju.
Obitelj Malinarić imala je i gostionicu, prvi naziv je bio Schwarze Mann, a dolaskom talijanske vojske, u crno bijeloj tehnici razglednica Medveje, sa slikanom gostionicom i okolnim kućama, u gornjem uglu bilo je zapisano Medea, Trattoria all’ Uomo Nero, prevedeni naziv glasi gostionica crnog čovjeka. U sklopu gostionice imali su bočalište. U gostionici im je ispomagao Jure Barković, a povremeno i neki drugi mještani jer je gostionica bila dobro posjećena. Tako je i kočijaš imao mnogo posla prevozeći posjetioce gostionice. Njihove usluge su trebali često doktor Viskočić i doktor Gjanduši, za obilaske svojih težih pacijenata. Po potrebi konje su uprezali u “vozić” (kola). Tako bi pri gradnji cesta prevozili zemlju, pri gradnji zidova dovozili iz “kave” (kamenoloma), na samom početku Medveje, “kavalevani kamiki” (obrađeno kamenje za gradnju), prevozili robu na tržnice i slično. Tko je bio imućniji imao bi i sam konje i vozić. Jedan od tih bio je i vlasnik voćnjaka, a danas je na tom mjestu auto – kamp. Gospodin Cimadori odvozio je na opatijsku tržnicu breskve, grožđe, trešnje i razno drugo voće.
U vili De Terzi, gornje sobe koristili su sami domaćini, a donje su bile pripremane za goste. Gosti su rado dolazili k njima, u ambijentu već na samom ulasku su osjećali ugodu pri pogledu na kamin, za hladnijih dana Ivan Dešković, poznatiji kao Jović, zaposlen 1943. kao vrtlar, stalno je održavao vatru ložeći je drvima, a toplina se širila vilom cijevima raspoređenim poput paučje mreže. Zdanje je imalo i svoju osobnu centralu za elektriku, što je u tim krajevima bila rijetkost. Tako je naprimjer restoran All’ Oliva vlasnika Andrije Jedriška, imao rasvjetu na karbit.
Daljnji ugođaj upotpunjavao je antikvitetni namještaj s rezbarijama u plemenitom drvu. Domaćini bi se s gostima nalazili u dnevnom boravku čiji pod je bio pokriven debelim skupocjenim tepihom. Gospođa Maria De Terzi, od gostiju zvana, od milja, Mici, puštala bi muziku sa gramofona. Iz trublje, sa otvorom u obliku jaglaca, izvijala se obično klasična glazba, a ponekad valcera. Za stolom bi društvo bezbrižno pričalo, pijuckajući crno ili bijelo vino iz kristalnih čaša. A znali su neka popodneva provesti igrajući karte, nekad bi igrali remi, a nekad domaću igru briškule ili trešete. Domaćica Marija se nalazila u blizini za slučaj da je što ustrebaju. Nije njoj bilo teško jer su se De Terzijevi uvijek korektno odnosili prema njoj i ostalima koji su radili za njih.
Imala sam prilike se sprijateljiti s gospođom Marijom Franjul iz Lovrana i u povjerenju mi je dala neke dokumente iz svoje starinske škrinje. S tim dokumentima mogu potvrditi činjenice koje je iznosio Jović…
Izvan sezone bilo je manje društvenih događanja. Gospođa De Terzi rado je vezla. Tom umijeću podučila je svoju domaćicu Mariju. Cijenila je njenu radinost, urednost, volju za učenjem i iskrenu privrženost njima. I Vincenzo je cijenio njen rad te je stoga unaprijed napisao njoj preporuku sa otisnutim pečatom – grbom. S time se ona mogla bilo gdje zaposliti jer su bili De Terzijevi nadaleko poznati i uvažavani. Pečat je bio jedan od grbova sa fasade vile. Na jednom grbu je orao sa štitom, a na drugom dva štita.
Ljeti, rado viđen gost u vili bijaše i gospođina sestra koja je inače živjela u Villachu. Zime pod snježnim pokrivačem rado bi mijenjala za medvejska topla ljeta pa bi ljeto provodila pod žarkim ozračjem primorskog sunca. Vozeći se u brodiću De Terzijevih uživala je u ljepoti Medveje, primorske ljepotice biserna sjaja.
Po kapitulaciji talijanske vojske, 1943. godine Vincenzo je od njih kupio kamion za svoju osobnu upotrebu. Ratni vihor tjerao je ljudima strah u kosti. Ljudi bi nestajali preko noći, a da se njihove obitelji nisu usudile previše ni raspitivati jer bi time i sebe ugrozili. Tako je Jović s teškom mukom prikupljao podatke za inženjera De Terzija. Ponekad je ispitivao i mještansku djecu koja su tobože igrajući se mogla doći do nekih zanimljivih podataka. Djeca su bila zakinuta za bezbrižna i sretna djetinjstva. Dječak Ivan Jedriško živio je u susjedstvu kuće koju su zauzeli “talijanski financijeri”. Dječak se morao potpisivati: Giovanni Gedrisco. Naime, Italijani su domaće stanovništvo nastojali prilagođavati sebi. Financijeri su strogo kažnjavali svaku ilegalnu trgovinu. Danju su u ophodnju odlazila dvojica, a noću po četiri osobe. Mještani su talijanski novac nazivali “bakini”. Dolaskom njemačke vojske uvode se njihove po izgledu slične novčanice. Tako su i u dječakovu kuću, u kojoj je živio sa “nonom” Pepom i nonotom koji je bio poznat Kontunjer s izradama gromača, danas to nazivaju suhozidom. upali njemački ekonomati i uzeli im zalihe krumpira. glavni ekonomat pozvao je dječaka k sebi, uzeo rolu papira, naštampane novčanice, odrezao dio te role, a po tom da ostali ne vide gurnuo ispod njegove prevelike maje dva komada kruha, na kojima je bio otisnut broj “29”, što je značilo da je kruh svjež od toga dana. Za te novce dječak je odlazio u kupnju u Lovran, a sobom je obavezno nosio komad papira na kojem je pisalo da ima pravo slobodnog kretanja s pečatom njemačkog ureda. Tko nije imao tu propusnicu nije bio pušten preko rampe u grad. Njemačka vojska imala je ured u Ičićima. Vodili su knjige kažnjavanih, sumnjivih lica, a mnoge su dovodili na ispitivanja, koja nisu uvijek bila samo na riječima. Radi sigurnosti ljudi su se zadržavali u okolici svojih ognjišta, a ako su naslutili opasnost bježali u brda ili rodbini.
Zbog vlastite sigurnosti gospodin De Terzi unajmio je stan kontese Blankenštajn (Blankenstein), na broju 166 u Lovranu, odmah pokraj hotela “Lovran”. Tamo se preselio sa suprugom. Njegovu vilu čuvao je Jović. U tome mu je trebala pomagati Ledi. Ono što čovjeka uvijek gane jest privrženost pasa gospodarima. Ledi ne viđajući više De Terzijeve, odbijala je uzimati hranu, preminula je od žalosti.
Kad mi je Jović o tome pričao suza mu je navrla na oko, čista od srca jer i on je volio kuju i na sve načine je pokušao je nagovoriti da nešto pojede. I tako je ostao sam u velikom dvorcu da ga čuva. Gazda mu je testamentom prepisao sobu u dvorcu kako bi osigurao za svaki slučaj Jovića. Njihov odnos je prerastao u iskreno prijateljstvo što je rijetkost bila u ono doba poslodavca i radnika….
I De Terzijevi su bili pogođeni razvojem događanja, s nostalgijom se prisjećali lijepih dana u vili, ugodnih druženja s prijateljima, osamljeni su venuli. U službenim dokumentima stoji da je preminuo Vincenzo De Terzi 15. 01. 1947. Postoje glasine da je on umro 1944. ili 1945, a da je službeno njegova smrt zapisana kad je udovica odlučila vilu prodati. Gospođa De Terzi, nesnalažljiva u poslijeratnoj stihiji, nadasve osamljena jer nisu imali ni djece koja bi žalost za pokojnikom mogla ublažiti, odlučila je zdanje prodati ondašnjoj vlasti, poslije raspoređeno općini Opatija. Oni otkupljuju i prizemni dio zdanja, koji je po testamentu vlasnika bio zaviještan Joviću s nekih 70.000 šilinga. Gospođa de Terzi odlazi živjeti kod svog brata u Beč i od onda mještani nisu o njoj ništa čuli.
… I tu nastupa za mene kraj ove priče. Ono što tad nisam znala da je to bila posljednja kavica s Jovićem. Nekih mjesec dana nakon intervjua s njim on je preminuo. Tko zna koliko povijesti će ostati tajna. Naravno pratila sam povijest tog zdanja s protokom godina, ali osim što je to zdanje odlazilo iz ruke u ruke, kao da je duh De Terzija uspijevao sve stanare natjerati na odlazak na spektakularne načine. Meni je ipak ostao ovaj intervju jedan od najdražih iako su neki od idućih stanara bili isto posebni i postali dio povijesti. Sigurno će se mnogi sjetiti da je dvorac pripadao jedno vrijeme i obitelji Todorić, odnosno zapisano pod Agrokor.
Vjetar je otpuhao papire s bilješkama o redoslijedu stanara. Nisam se potrudila ih skupiti-činilo mi se kao da tako mora biti po nekom nebeskom sudu. S moje terase kuće bacila sam posljednji pogled na dvorac i otišla u kuću. Dvorac Castello je postao simbol mjesta Medveje do današnjeg dana.
—
VOJIN PERIĆ: SECOGRAM
Čuj kako kiša škropi,
tablica piše pismo,
duša se milinom topi,
a nikad se vidjeli nismo.
Umjesto olovke šilo
bocka goblen od riječi,
princezo moja i vilo,
misao na te me liječi.
Fale mi dlanovi tvoji
i žubor – glas mi fali,
naš šapat, vjetar u boji
i ptići, poljupci mali.
Mislim na prste meke,
kako me čitaju tiho,
suzu, ostatak rijeke,
na pozdrav ukrašen stihom.
Čudne su ovo rime
svakom tko okom čita,
potpis, točkasto ime,
a boja očiju skrita.
Nema fotki ni cvjetka,
crtana rukom što žudi,
od pošte, do pošte šetka,
a poštar se pismu čudi.
Tako smo mi bez boja,
točkasto pisali pismo,
Zdravo, ljubavi moja,
a nikad se vidjeli nismo.
—
MARINO BARIŠIĆ: PISANJE O PISANJU
U prošlom broju napisao sam poduži članak o bradi. Neki puštanje brade možda smatraju i vrstom umjetnosti, neki sigurno ne, no bilo kako bilo ovaj put ću pisati baš o tome – umjetnosti. I ne, ovo neće biti dugački i dosadni tekst o povijesti umjetnosti, svim živim vrstama umjetnosti ili objašnjavanju zašto je neka umjetnost bolja od druge i pričanje kako ljudi premalo poznaju umjetnost i slično. Ovo neće biti tekst o tome jer nit sam kompetentan za to nit mislim da bi sad ovdje bilo nužno pisati o tome. Ovo je više tekst o osobnom shvaćanju umjetnosti, o osobnom bavljenju istom, konkretno pisanjem. Uostalom, možda nije ni to, jer znam li ja uopće što je to umjetnost i postoji li definicija, jedna definicija umjetnosti uopće? Zapravo, budući da se uopće ne volim smatrati i nazivati umjetnikom, malo mi je to glupo reći sam za sebe, niti piscem, na kraju krajeva, možemo reći kako je ovo tekst u kojem ću pričati o dijelu svemira i sebe u kojem na nekonvencionalni način možemo izraziti ono što mislimo pa i stvoriti ono što ne postoji. Ovo je tekst o ostvarivanju kroz djelatnosti koje se, eto, nazivaju umjetnostima i to iz, ponajviše, osobne perspektive.
Osobno najviše pišem. Zapravo, skoro pa je to i jedino čim se bavim pod pojmom umjetnosti. Nekad sam, kao mali, puno crtao i bio dobar u tome, a dolaskom u srednju školu i dolaskom razrednice koja je predavala hrvatski i koja mi je bila super, više sam se počeo bazirati na pisanje. Godinama je to bilo pisanje pjesama za uglazbiti, ali pisanje je pisanje. Kasnije, kada sam počeo slušati „bolju“ glazbu, između ostalog i EKV, Urbana i Doorse, moje je pisanje počelo biti i dosta poetičnije, a zadnje vrijeme najviše pišem poeziju, dok imam veliku želju za prozom, ali to mi ide malo teže. Zato sam, između ostalog, i prihvatio pisati za ovaj časopis da steknem malo više iskustva i u tome, mada imam napisane proze, ali nisam je već dugo pisao. Obzirom da sam pisao pjesme za uglazbiti, tako sam nešto od toga i uglazbio pa me možete naći i na internetu u jednoj pjesmi, ali kažem, poezija je ono što prevladava zadnjih godina, a djelomično je razlog tomu i to što vodim klub mladih pisaca u lokalnoj knjižnici.
O povijesti Tinte, tako se, naime, zove naš klub, neću vam puno pisati. Neću ni o tome otkud ja u toj priči ni kroz što sam/smo sve prolazio/prolazili, no reći ću vam kako posljednjih godinu dana djelujemo kao Klub mladih pisaca amatera „Tinta“ – s naglaskom na mlade. Biti okružen ljudima koji gaje ljubav prema istim stvarima kao i ti, velika je stvar o čemu god da se radi. Pisanje je, međutim, dosta sklizak teren jer se ljudi koji pišu, po mom mišljenju, ipak najteže otvaraju javnosti. Ono, cool je kad crtaš, slikaš, o sviranju i pjevanju da i ne govorim, no kad pišeš onda si…još pogotovo ako je poezija, onda si gotov. E sad, je li to stvarno tako? Možda ipak i nije. I prije nego sam ušao u priču s Tintom, već sam radio jedan pjesničko-glazbeni event „Večer stvaralaštva“ (koji je trenutno u penziji) i tom sam prilikom shvatio da oko nas ima dosta ljudi koji vole poeziju, ali isto tako i koji pišu. Što je najjače od svega, jedan dio, dobar dio tih ljudi sam znao od ranije, ali ne i da pišu ili vole pisanje, poeziju… zašto? Upravo zbog toga što nas je strah. Kažem „nas“ jer i ja spadam među te ljude – i po pisanju i po strahu. Možda taj strah više nije toliko izražen jer se trudim biti među onima koji promiću ljepotu pisanja kroz javna događanja, ali ipak nije ni meni uvijek svejedno. Naprimjer, nećeš doći nekoj curi i reći joj na prvom dejtu da si pjesnik. Dobro, ja se ni ne smatram pjesnikom jer ne pišem baš puno i nisam toliko zagrižen po tom pitanju, ali reći uopće da pišeš nije baš nešto što ćeš lako prevaliti preko usta. Dobro, ja vodim Tintu pa mogu reći da sam voditelj kluba mladih pisaca, reći kako smo super ekipa i tu dobit koji bod zbog ovo „voditelj“, ali realno…nećeš barit poezijom. Kad pišeš prozu, to je još i dobro, al poezija…
E sad, zašto pišem? Za početak, vrlo jednostavno: kad sam bio mali, htio sam imati dugu kosu i biti pjevač i mislio sam kako svi pjevači sami sebi pišu pjesme. Tako je sve i počelo, još jako rano. Prvo što sam napisao bila je pjesma „Ivana“ 2003., kao neki rock. Danas pišem jer osjetim potrebu i mogućnost da kroz skupinu nekih riječi, rečenica i fraza kažem nešto obično na drugačiji način. Također, pisanjem otvaram sam sebi nove poglede na stvari koje mi se događaju, a napisano mi često služi kao ogledalo. Tako mogu neku svoju tugu, sreću, frustraciju i slično izraziti na drukčiji način, ali to usput još može biti i umjetničko djelo. Prednost kod bilo kakve umjetnosti je ta što je dobar ispušni ventil i, ako se naprimjer radi o nečem tužnom, ružnom ili bolnom što si izrazio iz sebe, to neće odmah nestati iz tebe, ali će te učiniti zadovoljnijim jer si to ipak na neki način izbacio van i još si pritom možda stvorio i nešto vrijedno, nešto što će se i drugima svidjeti. To je također ljepota umjetnosti – i drugi se ljudi mogu pronaći. Neće imati istu emociju oko toga kao i ti, ali imaju neku svoju, sličnu, shvatit će tvoje djelo na svoj način i sjest će im. Jer mi ljudi koji imamo taj „dar“, koristimo ga i kao glas onih ljudi koji osjećaju isto ili slično, ali nemaju tu moć da je izraze na taj način. Često se, naprimjer, nalazimo u pjesmama: „Joj, kako sam se naš’o/našla u ovoj pjesmi“, „k’o da je mene opisiv’o…“. Isto tako i za romane, filmove, predstave…i to je lijepo – kad ti netko kaže da mu je baš trebala tvoja pjesma, priča, film, predstava…
Sad sam govorio zašto ja volim pisati, no idemo malo vidjeti kako razmišljaju neki drugi ljudi, konkretno moji Tintaši. Pitao sam ih zašto pišu i što za njih znači pisanje i evo ukratko što su odgovorili. Maja kaže kako pisanjem olakšava srce, dušu i mozak te kako tada stvari može vidjeti iz druge perspektive. Piše o svojim frustracijama i tada, kada ih stavi na papir, može ih i potrgati. Tu opet vidimo taj element izbacivanja stvari iz sebe – neće te frustracije odmah nestati, ali bar će ih moći potrgati na papiru ako već nije zadovoljna napisanim. Emil, koji inače voli pisati znanstvenu fantastiku, zanimljivo konstatira kako je pisanje „putovnica“ s kojom možeš otići na mjesta na koja ne možeš na konvencionalni način, a isto tako putuješ kroz vrijeme i prostor, odlaziš u svemir, svugdje, a sve to možeš bez da izađeš iz četiri zida u kojima pišeš. Ivanu (Ivano) pisanje donosi drugu perspektivu da bolje shvati stvari koje ga muče i koje osjeća stavljajući ih na papir i tako te emocije suzbije ili potakne. Zanimljivo. Dakle, slično kao Maja, pisanjem stvari kani vidjeti iz druge perspektive. Za Ivanu je pisanje bijeg u sigurnu oazu gdje može što i kako hoće i tad joj je bitno samo to što stavlja na papir. Iako joj nije problem reći što misli, s osjećajima je drukčije pa onda to često kaže kroz pjesmu ili tekst i, iako ta osoba (o) kojoj piše nikad to neće vidjeti, njoj je lakše. Na kraju je zaključila svojom definicijom umjetnosti, no odlučio sam ipak tu definiciju staviti na kraj i tako zaključiti ovaj tekst.
Anin pogled na umjetnost je dosta sličan mom objašnjenju mogućnosti drukčijeg pogleda na svijet i stvari oko nas. Naime, Ana smatra kako to nije samo talent u smislu pisanog ili nekog drugog izričaja nego poseban pogled na svijet. Isto tako, kaže kako je umjetnost oduvijek voljela jer ulazi dublje, tamo gdje oko ne vidi. Zrinka se dotakla i inspiracije za koju kaže kako voli kada joj dođe u goste. Kaže da je za nju pisanje zaključak vlastitih misli, osjećaja i postojanja, a umjetnost karakterizira kao sposobnost vlastitog slobodnog izričaja kroz razne grane oslobađanja. Marko, naprimjer, smatra pisanje dijelom sebe i kada ono što osjeća stavi na papir taj papir također postaje dio njega, produžena ruka njegovih misli. Umjetnost karakterizira kao prijelaz u postojanje bez granica. Vidiš, nisam znao koliko zanimljivih definicija umjetnosti ima samo u mom užem okruženju. Ima toga još, stvarno su se raspisali, više nego sam tražio, ali o tome možda nekom drugom prilikom.
Čitajući ova poimanja umjetnosti i pisanja, samo potvrđujemo tezu oko oslobađanja jer kreativno djelovanje čovjeka stvarno oslobađa – iznosi nešto van. Međutim, također vidimo kako je uglavnom vežemo uz negativne emocije – tugu i frustracije i to je također očekivano. Tu sad dolazimo do još jednog problema i to kod ljudi koji baš ne shvaćaju ili ne vole umjetnost – pogotovo kod pisanja smatraju da se radi o depresivnim ljudima koje stalno nešto muči ili koji svijesno vole stvarati tu bol, samo zato što pišu o tome. Ima takvih, naravno, no to je općenito apsolutno netočno. Svi ljudi imju probleme, frustracije i muke, svi smo često pod tim utjecajem i normalno je da to želimo izbaciti van. Napokon, htjeli priznati ili ne, uglavnom smo svijesniji loših nego dobrih strana. Čast iznimkama, ali uglavnom je tako. To je ljudski, postoje i znanstvena objašnjenja, ali ja nisam znanstvenik pa neću o tome. Upoznavajući ljude koji pišu, upoznao sam dosta super ljudi koji se ni po čemu ne razlikuju od ljudi koji, eto, ne pišu. Dobar dio Tintaša prije dolaska u Tintu znao sam iz grada, iz mojih krugova dok još ni nisam znao da pišu. Eto još jednog lijepog primjera.
Čitanje tuđih dijela i upoznavanje s tuđim načinima pisanja, pa tako i razmišljanja, bitan je faktor u pisanju, da ne kažem ključni. Realno, čovjek koji se bavi slikarstvom morao je to slikarstvo negdje upoznati, redatelj filmove, plesač ples ili, otiđimo malo dalje – nogometaš nogomet, rukometaš rukomet, bacač koplja bacanje koplja. Sve zapravo čime se baviš moramo upoznati. Nitko se nije rodio s nekim talentom koji odmah može koristiti (iako neki tako vole misliti). Isto tako, i ja čitam. Doduše, mogao bi i više, mogao bi i bolje, ali formu ipak održavam. Iako pišem najviše poeziju, nju iskreno najmanje čitam. Možda se već ranije u mojim rečenicama moglo naslutiti kako nisam neki osobit ljubitelj poezije – uvijek sam smatrao da je bolje pišem nego što je volim, ali naravno, i tu sam poeziju ipak morao upoznati kroz pjesme drugih. Kažem, nisam puno čitao, ali smo se poezija i ja upoznavali kroz pjesnike koje sam slušao uživo preko evenata na kojima sam bio, kroz ljude s kojima sam razmijenjivao radove, bilo Tinta, bilo ovako, ali i kroz konkretno pročitano. Moram ovdje istaknuti Marka Tomaša koji nam je bio u Đakovu prošle zime i koji je, kako mi se čini, trenutno jedna od najvećih zvijezda pjesničkog neba regije. I ne čudim se – pročitao sam njegovu zbirku „Trideset deveti maj“, čuo i pročitao još neke radove i stvarno me se dojmio.
Čitajući i upoznavajući radove drugih pisaca, upoznajemo i umjetnost pisanja općenito, njenu formu i slično. Spoznajemo kako se piše. Kod poezije je, po mom mišljenju, problem što puno ljudi misli da je može pisati. Svatko tko ima želju biti pjesnik, tko zna sročit par rima misli da je to odmah nešto. Poezija je danas puno kompleksnija od rimovanja i, kako da kažem, metafora općih mjesta („život je kao more“/“moja ljubav je kao ptica raširenih krila“…). Neke stvari koje su u prošlim vremenima bile prihvatljive, danas nisu, jer promijenio se i način govora i…puno toga jednostavno. OK, ovo nisam sam spoznao, nego sam naučio od jednog profesora ili, bolje rečeno, on je to ljepše i kvalitetnije uokvirio. Čovjek drukčije razmišlja, drukčije spoznaje. Uostalom, ni filmovi se ne snimaju danas kao prije sto godina, glazba se pravi i snima drukčije, živi se uostalom drukčije. Moraš pratiti ipak neke stvari i upoznavati ih da bi ih znao raditi. Neki ljudi imaju problem s tim, a onda i ja kad kažem nešto protiv toga. Naravno, postoje i oni koji u metaforiziranju odu predaleko i to je, eto, umjetnost. Ne govorim sada samo o poeziji nego općenito. Moderna i konceptualna umjetnost danas može biti svašta pa tako i poezija. Kidaj nešto, piši kako povraćaš po nečem, opsuj, vamo tamo i to malo ukrasi i eto ti super kvalitetne umjetnosti danas – po nekima. Ali ipak, osobno sam više ljubitelj malog pretjerivanja i čudnijih metafora nego rimovanih kitica o rodnom zavičaju, zlatnom žitu, životu kao trnju kroz koje moraš ići, ljubavi kao ptici raširenih krila koja nekom leti i slično… Gle ovo, sprdam povraćanje kao metaforu i sjetim se da sam je ja jednom iskoristio. Užas, Marino. Pazi što pišeš!
Problem poezije je često jednostavnost, ali i nepotrebno kompliciranje.
I tako, mislim da bi tu lagano trebalo završiti. Moglo bi se puno pričati i pisati o umjetnosti, pisanju i ostalome, ali niti sam ja dovoljno kompetentan za to niti želim ulaziti u nečiju glavu namečući svoje poglede niti, na kraju krajeva, na to imam pravo. Ovo je bio moj pogled na umjetnost, posebice na djelatnost pisanja. Mislim da ljudi ipak vole umjetnost – ne možda onoliko koliko bismo nekad htjeli, ali vole. Uostalom, i film je umjetnost, a svi ga gledamo. Na kraju još nekoliko stvari – kako ne bi samo psiao o pisanju, dajem vam na uvid i jednu svoju stihovitu opservaciju (tako volim nazivati svoje pjesme) pa prosudite. Također, spomenuo sam na početku i kako sam snimio s frendovima jednu pjesmu i kako je ima na netu pa možete slobodno upisati na You Tube „Ne/svrstani – Crveno“ ili samo moje ime i prezime i naći ćete je.
Nietzche je rekao kako je istina ružna i da umjetnost imamo kako ne bismo propali od istine. To je također jedna od definicija umjetnosti, ali ne, nisam zaboravio ono što sam obećao za kraj – meni ipak dražu, Ivaninu definiciju umjetnosti: „Umjetnost je stvarnost koja ti pruža bijeg od stvarnosti“.
Evo jedna moja pjesma, iz ranije faze, ali je nekako…slikovita.
MISLIM
Mislim na nebo i oblake
i jesenji tepih
od žutog lišća i na korake teške,
sanjam proljeće.
Mislim na nebesko i vedro,
Vodu i alge,
na brašno i voće,
na polja i trave.
Na obale
i narančasto sunce u suton,
mislim na korake.
Na korake teške iza kamenog zida,
iza željeznih vrata, nijeme riječi.
Mislim na zeleno i plavo,
na crveno i rumeno.
na zimu i zore,
i snijeg i hladno;
na vatru i peć
i krevet za dvoje.
Sanjam proljeće.
—
IVAN TARADI: ŽIVOT IDE DALJE
Zadnjih dana na naš život ponovo sve veći utjecaj ima pandemija koronavirusa. Broj oboljelih raste, a mjera koje ograničavaju naše svakodnevne aktivnosti i rutine sve je više. Čak bi se moglo reći da nisu ni same mjere zaštite od koronavirusa toliko stroge i ograničavajuće, koliko je mnogima teška psihoza života u ovako neuobičajenim okolnostima. Suživot s ovim virusom ili tzv. novo normalno nešto je na što se svaka osoba sama mora naviknuti. Svaki čovjek ima svoju osobnost te se drugačije nosi s ovakvom vrstom pritiska. Tako neki pretjeruju i dramatiziraju čime pridonose stvaranju psihoze straha, dok drugi sve pak shvaćaju olako te time dovode u opasnost od zaraze, kako sebe tako i ljude oko sebe. Kao u svemu, i u ovoj situaciji treba naći pravu mjeru te nastaviti živjeti koliko – toliko normalno. Većini ljudi su određene stvari poput stavljanja zaštitne maskice na lice i držanje distance postale nesvjesna rutina.
U normalnim okolnostima, većina ljudi ima određene hobije, interese, omiljene oblike rekreacije i provođenja slobodnog vremena. Mnoge od tih stvari su nam trenutno nedostupne, kako videćim, tako i slijepim i slabovidnim osobama. Ipak, ima puno aktivnosti kojima se svi možemo baviti i u ovim novim normalnim vremenima.
Dobra knjiga (tiskana ili zvučna), šetnja, planinarenje, koncerti, kazalište i sl., oblici su uživanja u slobodnom vremenu mnogih ljudi. Usprkos svemu, i danas se možemo baviti većinom tih aktivnosti. Nekima doduše u nešto drugačijem obliku. Možda je i bolje provoditi više vremena na otvorenom nego u zatvorenim prostorima kao što su fitnes centri i dvorane raznih namjena, barem dok nam to dopušta meteorološka situacija. Zaista može biti odličan osjećaj kada se, nakon šetnje ili planinarenja po svježem zraku, popije omiljeni čaj ili kava. Ako smo pritom u ugodnom društvo, još bolje. Iz ovih ili onih razloga nisu svi ljudi u prilici samostalno se baviti planinarenjem, redovno odlaziti na koncerte ili u kazalište, ali šetnja je većini dostupna. Onima koji možda nisu taj tip ljudi, na raspolaganju stoje mnoge dobrobiti suvremenih tehnologija pomoću kojih se mogu zabaviti, ali i educirati.
U paketu s kritiziranjem vođenja ove korona krize, na svjetskoj razini često idu i kritike na račun širenja nove generacije internetske mreže. Ipak, mora se priznati da onima koji se njime koriste, Internet u ova vremena jako puno omogućava i olakšava svakodnevni život. Dovoljno je samo spomenuti da je Internet mnogima u ova, za gospodarstvo, iznimno izazovna vremena omogućio obavljanje posla od kuće, a njegove mogućnosti i dobrobiti velike su i na području obrazovanja i zabave. Bez kvalitetne internetske veze mnogi učenici i studenti bili bi zakinuti za redovno praćenje nastave. Već i prije pojave virusa, na mnogim fakultetima dio nastave se obavljao putem internetskih platformi za e-učenje, tako da im ova situacija vjerojatno nije stvorila prevelike poteškoće. Kad je u pitanju provođenje slobodnog vremena, posebice u nadolazećim hladnijim jesenskim i zimskim danima, za mnoge će Internet biti od iznimnog značaja. Korisnici popularnih internetskih servisa, poput onih za slobodno gledanje video sadržaja ili slušanje glazbe i zvučnih knjiga imaju na raspolaganju ogroman izvor informacija te kulturnih, edukativnih i zabavnih sadržaja. Danas je primjerice na Internetu bez problema moguće besplatno poslušati velik broj zvučnih knjiga, kako na stranim jezicima, tako i na hrvatskom (ili na nekom, njemu barem vrlo sličnom jeziku). Dostupna je i velika količina glazbenih sadržaja, bilo samo u audio bilo u video obliku. Tu su i snimke mnogih koncerata domaćih i stranih glazbenika i orkestara, a mnoge medijske i kulturne institucije preko Interneta prikazuju kazališne predstave i izložbe. Naći i pogledati, odnosno poslušati se mogu i brojni strani i domaći poučni dokumentarni filmovi, edukacijski sadržaji, razne upute i demonstracije po principu uradi sam i još mnogo toga. Dostupnost informacija i znanja, po mnogima nikad nije bila veća i brža. Prije tek 20-tak godina bilo je gotovo nezamislivo da čovjek uživa u nekom sadržaju uz pomoć, ne odveć skupog, pametnog telefona za samo nekoliko trenutaka nakon što mu je on pao na pamet. I to u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.
Dakle, Internet, računala i pametni telefoni uz podršku odgovarajućih softverskih rješenja nude svim ljudima ogromne mogućnosti za učenje i zabavu. Naravno, ima i to svojih nedostataka. Ne treba sve informacije ni svaki izvor na Internetu uzimati zdravo za gotovo jer su mogućnosti manipulacije i zloupotrebe velike. No, uz pravu mjeru i kritički pristup svi od suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije možemo imati velike koristi.
