a) REKREACIJA UČKA 2019. – EDUKACIJA SLIJEPIH OSOBA O PLANINARENJU
b) MOJA PRIČA – Kristijan Knežević
—
a) REKREACIJA UČKA 2019. – EDUKACIJA SLIJEPIH OSOBA O PLANINARENJU
U organizaciji Planinarsko-rekreativnog kluba slijepih Istarske županije u suradnji sa Stanicom planinarskih vodiča Istra organizirana je
aktivnost pod nazivom “Rekreacija Učka 2019.”. U sklopu ove aktivnosti održane su dvije edukativne radionice. Prva, namijenjena članovima Stanice planinarskih vodiča, bila je posvećena temi o tome kako pristupiti slijepoj osobi o čemu je govorio predsjednik Kluba Zlatko Kuftić, dok je u sklopu druge radionice Saša Kardinar iz Stanice planinarskih vodiča Istre članove Planinarsko-rekreativnog kluba slijepih upoznao s opremom potrebnom za planinarenje. Istoga dana organiziran je i odlazak
na rekreaciju na Edukacijsko rehabilitacijski centar slijepih Istre – regionalni centar inkluzivnog turizma Luč Eduka – Cukrići u Cukrićima te Rekreacija Dvigrad 2019. gdje su sudionici imali priliku stečeno znanje iskusiti i u praksi.
U aktivnostima, koje su financirali Hrvatski športski savez slijepih i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, sudjelovalo je desetak osoba. “Rekreacija Učka 2019.” bila je i svojevrsni završetak projekta “Natura Eduka” kojeg je u 2019. provodio Planinarsko rekreativni klub slijepih Istarske županije.
Glas Istre, 11.01.2020.
b) MOJA PRIČA – Kristijan Knežević
Kristijan Knežević rođen je 1991. godine u Osijeku. Prvih pet razreda osnovne škole završio je u Višnjevcu, a zadnja tri u Josipovcu, mjestu udaljenom desetak kilometara od Osijeka.
– Visoko slabovidna sam osoba, odnosno u terminologiji praktično slijepa osoba. Krećem se uz pomoć bijelog štapa i psa vodiča. Pohađao sam redovan vrtić u Višnjevcu, to je mjesto koje spada pod prigradsko naselje grada Osijeka gdje sam i završio prvih pet razreda redovne osnovne škole.
– U tom razdoblju nisam imao previše poteškoća vezanih za vid jer su moji vršnjaci koji su odrastali uz mene jednostavno prihvaćali situaciju kakva jest, ali činjenica je da u to doba moji problemi s vidom i nisu bili toliko veliki. Zadnja tri razreda osnovne škole završio sam u Josipovcu, to je malo mjesto udaljeno desetak kilometara od Osijeka jer smo se tamo preselili u kuću koju su roditelji u međuvremenu izgradili. Tamo su počeli prvi problemi vezani za moj vid, vršnjaci to i nisu prihvaćali baš najbolje, a i neki profesori se u tome nisu baš snalazili.
– Za nastavak priče i kasniju usporedbu moje zdravstvene situacije važno je napomenuti da sam za vrijeme osnovne škole trenirao karate i nogomet, a sport je nešto što me prati kroz čitav život i općenito mi je jako važan.
Kako ga zbog oštećenja vida nisu primili u srednju ekonomsku školu u Osijeku, Kristijan je odlučio otići u Zagreb. Tu je upisao centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.
– Nakon završetka osnovne škole došlo je, po logici, vrijeme za upis u srednju školu. U Ekonomsku školu u Osijeku me nisu primili jer su smatrali da zbog oštećenja vida nisam u mogućnosti to pohađati. Druga opcija je bila fizioterapija. Međutim, tada je vrijedilo pravilo da se prva godina upisuje svake dvije godine, što je značilo da bi me zakačila jedna godina pauze.
– Odluka je pala na to da upisujem Centar za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’ u Zagrebu. To je škola za slijepe i slabovidne osobe i moram priznati da sam jako sretan što je to na kraju tako završilo jer me ta odluka itekako formirala kao osobu. Iskusio sam stvari koje vjerojatno, da sam ostao u Slavoniji, nikada ne bih imao priliku iskusiti. Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja došlo je do naglog opadanja vida i morao sam prihvatiti činjenicu da se moram početi kretati uz pomoć bijelog štapa, međutim to nikako nisam uspijevao prihvatiti. U razdoblju kada trebam živjeti punim plućima, ja sam morao svoj život mijenjati, ali razdoblje neprihvaćanja srećom nije dugo trajalo i relativno brzo sam prihvatio činjenicu da bez pomagala u kretanju više ne mogu funkcionirati. Nogomet sam mogao zaboraviti, naravno ako govorimo o nekakvom treniranju, ali rekreativno sam ga još koliko-toliko i mogao igrati i igram ga i dan danas. U to doba trenirao sam atletiku i bavio se jahanjem, a pred kraj srednjoškolskog obrazovanja ušao sam u Hrvatsku paraolimpijsku skijašku reprezentaciju, čiji sam član bio nešto više od tri godine – kaže.
Kristijan nije jedan od onih koji nakon srednje škole odmah upisuju fakultet. Naime, on je tu godinu dana pauze iskoristio na osposobljavanje i prilagođavanje na ono što ga očekuje kasnije.
– Budući da sam zbog neprihvaćanja svoje situacije odbijao neke rehabilitacijske programe vezane za osposobljavanje mene kao osobe s invaliditetom, nakon srednje škole proveo sam godinu dana u Centru ‘Vinko Bek’ na odjelu odraslih, kako bih se pripremio za nastavak života i ono što me u istom čeka.
Nakon srednje škole i osposobljavanja, ovaj mladić odlučio se na upis Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, također u Zagrebu. Nažalost, njegova studenska avantura trajala je samo tri godine.
– Nakon što sam odradio tu rehabilitaciju, upisao sam Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu. Moram priznati da u to doba i nisam imao nekakvu želju za studiranjem, ali svi oko mene su smatrali da bih to trebao, a i činjenica je da kao osoba s invaliditetom i netko tko je završio školu koju je završio, teško mogu naći posao. Došao sam do treće godine i onda sam odustao, u to vrijeme sam i dosta izbivao zbog skijanja, međutim nije to alibi za moje odustajanje, ali također moram istaknuti da mi nije žao što sam odustao. Za vrijeme studiranja sudjelovao sam u snimanju dokumentarnog filma pod nazivom ‘Mijenjamo realnost’ u kojem sam ja kao osoba s oštećenjem vida, jedna cura s oštećenjem sluha te dečko u kolicima, prikazali svakodnevicu studenata kroz tri različita invaliditeta. Želim samo istaknuti da je taj dio mog života, kao i razdoblje u srednjoj školi pa i na rehabilitaciji, bilo jako lijepo i uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju bez obzira što se u nekim razdobljima moj život znatno mijenjao i morao sam donositi neke teške odluke – prisjeća se Kristijan.
Nakon što nije uspio završiti studij, odlučio se na upis edukacije za medicinskog masera. Nakon toga, počeo je raditi u Relax masažnom centru.
– Nakon akademske avanture upisao sam edukaciju za medicinskog masera i odmah potom sam se i zaposlio u jednom salonu koji zapošljava slijepe i slabovidne masere. Radio sam tamo neko vrijeme, a onda su se tamo počele događati određene nesuglasice pa se salon privremeno zatvorio. Tada sam prešao raditi u jednu firmu gdje mi je opis posla bio nazivati ljude radi potraživanja dugovanja koja su imali prema određenim pružateljima usluga. Kako je to izuzetno stresan i naporan posao, odlučio sam da to više ne želim raditi, dao sam otkaz – kaže nam ovaj svestrani mladić.
Kako ni u tom centru ni u firmi nije bio zadovoljan onime što radi, odlučio se za poduzetnički pothvat. Naime, otvorio je svoj privatni studio Dulcedo te blog na Facebooku.
– Nakon nekog vremena otvorio sam svoj studio Dulcedo. Masaža je nešto čime se bavim i tu sam ravnopravan, ako ne i u prednosti u odnosu na svoje kolege koji nemaju problema s vidom. Prije otprilike mjesec dana na Facebooku sam otvorio svoj osobni blog pod imenom ‘Kristijan Knežević – Štapkanje u mraku’, u kojem kroz istinite događaje i uz humor prikazujem svakodnevne situacije – zaključuje Kristijan.
in-portal.hr, 13.01.2020.
