Nakon niza od četiri inspirativne priče koje su osvijetlile snagu, potencijal i raznolikost iskustava mladih koji ruše prepreke i mijenjaju perspektive, dolazimo do završnog poglavlja naše serije. U okviru našeg međunarodnog Erasmus+ projekta Youth IMPACT, kroz javnu kampanju posvećenu podizanju svijesti, nastavili smo jačati kapacitete institucija, organizacija i stručnjaka, s ciljem smanjenja predrasuda i jačanja uključivosti – posebno kada je riječ o mladima s oštećenjem vida.
Kao dio javne kampanje, donosimo petu i posljednju priču – snažnu završnicu ovog ciklusa. Ona donosi još jedan autentičan glas i podsjetnik da uz podršku, razumijevanje i prilike, mladi s oštećenjem vida ne samo da prevladavaju prepreke, već aktivno oblikuju inkluzivnije i pravednije društvo za sve.
Lana – dvadesetogodišnja umjetnica u usponu iz Slavonije gradi snažan, prepoznatljiv autorski izraz kroz kiparstvo i pisanje. Njezini radovi – najčešće skulpture životinja, osobito konja, nastaju iz preciznog osjećaja forme, pokreta i materijala. Iza nje je prva samostalna izložba, ozbiljan radni ritam i jasna odluka: umjetnost nije faza, nego životni put.
- Kada si shvatila da se želiš baviti umjetnošću, konkretno kiparstvom?
Lana: Kiparstvo mi nije bilo plan. Do njega sam došla postupno, kroz rad i iskustvo. Kako sam kroz godine sve više radila rukama, shvatila sam da mi trodimenzionalni medij daje najviše slobode. U osnovnoj školi nisam imala mnogo prostora za ozbiljniji likovni rad do sedmog razreda, kad sam upoznala profesoricu Tanju Parlov koja me poticala na stvaranje. Ali u srednjoj školi se to promijenilo. Tamo sam prvi put dobila pravu priliku kontinuirano raditi, razvijati ideje i tehniku.
Tada sam shvatila da se želim ozbiljno baviti umjetnošću – prvenstveno kiparstvom, ali paralelno i pisanjem. Oboje zahtijevaju disciplinu, koncentraciju i spremnost da ideš do kraja s idejom, ma koliko luda da se činila.
- U tvojim radovima česti su motivi životinja, osobito konja. Zašto baš oni?
Lana: Životinje su mi prirodan motiv jer sam uz njih odrasla. Živim na selu i cijeli život sam okružena konjima i drugim životinjama. Od malih nogu sam u sedlu, promatram njihovo graciozno kretanje i način na koji reagiraju na prostor i energiju oko sebe.
Konji su zahtjevni kao motiv – traže preciznost, osjećaj anatomije i ravnoteže, a to mi je veliki izazov. S njima se osjećam slobodno.
- Imala si i svoju prvu samostalnu izložbu. Kako je do nje došlo?
Lana: Ideja o izložbi došla je kroz rad u srednjoškolskoj likovnoj grupi. Već sam izlagala svoje radove na skupnim izložbama, ali ovo je bilo nešto više. Profesorica koja me mentorirala prepoznala je kontinuitet i kvalitetu radova i predložila izložbu. U tom trenutku to mi je zvučalo poprilično nestvarno.
Izložba je otvorena 9. svibnja 2024. u Zagrebu, u Knjižnici Medveščak. Predstavila sam skulpture i radove izrađene od različitih materijala. Odaziv je bio velik, prostor je bio pun ljudi i reakcije su bile izuzetno poticajne. Osjećaj je bio nadrealan, kad znaš da su svi ti ljudi izdvojili svoje vrijeme da bi mogli vidjeti tvoje radove, ono u što utkaš svu svoju ljubav i energiju. Osim mojih likovnih djela, posjetitelji su mogli čuti i moju kratku priču „Čarolija u šumi“ te na taj način dobiti bolji uvid u tematiku kojom se bavim. To iskustvo mi je dalo potvrdu da se isplati raditi ozbiljno i dugoročno te da uspjevam prenijeti emociju u više medija. Nekad imam osjećaj kao da svako djelo koje stvorim oživi, kao da očekujem da će se glineni konj svakog časa propeti i zanjištati. Ovo je bila prva izložba i cilj mi je da ne ostane jedina.
- Osim kiparstva, baviš se i pisanjem. Tvoja kratka priča „Ukleta noć“ posebno me se dojmila. Reci mi nešto o tome.
Lana: Pisanje mi je jednako važno kao i kiparstvo. Kratka priča „Ukleta noć“ nastala je kao moj autorski odgovor na temu božićne priče, ali kroz horor žanr. Iako nije osvojila nagradu na natječaju Hrvatske knjižnice za slijepe, na dodjeli je istaknuta kao vrlo dobar debitantski rad, što mi je bilo važno priznanje.
Pišem svakodnevno, po sedam do osam sati. Zanima me horor, noir, fantastika i bajkoviti motivi. Ne volim se ograničavati jednim žanrom. Moj najveći uzor je Stephen King, prvenstveno zbog bujne mašte i sposobnosti da kompleksne teme učini dostupnima širokoj publici.
- Koji su ti planovi za dalje?
Lana: Nakon završetka srednje škole odlučila sam uzeti godinu dana kako bih se u potpunosti posvetila radu – kiparstvu i pisanju. Željela sam studirati veterinu, no oštećenje vida mi je oduzelo tu mogućnost. Međutim, dugoročno se želim preseliti u Zagreb i započeti studij, jer tamo postoji više prilika i sadržaja koji su mi pristupačni i važni za daljnji razvoj.
Osim o fakultetu, razmišljam i o pohađanju tečaja za masera, kao praktičnom zanimanju koje mi može osigurati financijsku stabilnost koja je ključ nezavisnog i samostalnog života bez da ovisim o pomoći drugih. Smatram da je to realna osnova ako se želi dugoročno baviti umjetnošću. Svjesna sam da se u Hrvatskoj od umjetnosti teško živi, ali to ne doživljavam kao razlog za odustajanje – nego kao razlog za pametno planiranje. Ja nisam osoba koja će sjediti zatvorena u sobi i plakati nad vlastitom sudbinom, već netko tko uvijek stremi višim ciljevima. Možda mi oči ne funkcioniraju kako bi trebale, ali ja unatoč tome vidim daleke horizonte.
Hvala ti, Lana, na izdvojenom vremenu.
Lana pripada rijetkoj skupini mladih autora koji vrlo rano znaju da talent sam po sebi nije dovoljan. Iza njezina rada stoje sati discipline, promišljanja i fizičkog rada s materijalom, ali i jasna svijest o tome kamo želi ići. U kiparstvu gradi formu koja nosi pokret, napetost i karakter; u pisanju stvara svjetove koji ostaju s čitateljem i nakon posljednje rečenice. Ona ne traži prečace niti brze potvrde – gradi temelj.
Ovo nije priča o „mladoj nadi“, nego o autorici koja već sada djeluje ozbiljno, fokusirano i autentično. Prva samostalna izložba nije vrhunac, nego početna točka. Pred njom je put koji zahtijeva upornost, ali i obećava razvoj, širinu i snagu izraza. Ako je suditi po dosadašnjem radu, Lana ne gradi samo skulpture i priče – gradi opus. I to onaj koji se pamti.
“Projekt sufinancira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja vlasništvo su Hrvatskog saveza slijepih i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili EACEA-e. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje potporu ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt se provodi u sklopu Erasmus+ fonda u području izgradnje kapaciteta mladih: ERASMUS-YOUTH-2024-CB”
