U sklopu Erasmus+ projekta Youth IMPACT pokrećemo javnu kampanju usmjerenu na podizanje svijesti i jačanje kapaciteta institucija, organizacija i stručnjaka koji djeluju u području mladih, obrazovanja i zapošljavanja. Cilj kampanje je smanjiti predrasude te povećati razumijevanje i znanje o uključivanju mladih s manje mogućnosti, posebno mladih s oštećenjem vida, u njihove programe i aktivnosti.
Tijekom sljedećeg razdoblja partnerske organizacije iz balkanske regije (CBU, SSCG, SSHB, ZDSSS) provest će jednomjesečnu kampanju koja uključuje:
- 1 webinar po partneru namijenjen institucijama i nacionalnim tijelima,
- 1 edukativnu radionicu po partneru za youth workere iz organizacija mladih,
- 5 članaka koji predstavljaju inspirativne priče uspješnih mladih osoba s oštećenjem vida, namijenjenih široj javnosti i medijima.
Kampanja će se provoditi između 13. i 15. mjeseca projekta, odnosno od studenog 2025. do siječnja 2026.
S ponosom započinjemo seriju članaka – i upravo sada slijedi prva priča iz ciklusa mladih koji ruše barijere i mijenjaju perspektive.
Marko je glazbeni novinar, voditelj popularnog hrvatskog glazbenog podcasta „Čekaonica“ i aktivni glazbenik. Unatoč potpunom oštećenju vida, Marko ne dopušta da ga njegov invaliditet definira. Njegovo ime u glazbenom svijetu poznato je po strasti, znanju i energiji koju unosi u svaki projekt. Svira bubnjeve u zagrebačkom instrumentalnom drum&bass bendu te u bendu Ima Groovea te se aktivno bavi glazbenim novinarstvom.
- Kako je započeo tvoj glazbeni put?
Marko: Glazba je bila dio mog života oduvijek. Još kao dijete volio sam slušati sve vrste glazbe, poglavito hip-hop, rap i sve što se vrtjelo na kultnom Radiju 101, a roditelji su me, uvidjevši moje afinitete, upisali u glazbenu školu na klavir. No, uvijek me privlačio ritam – lupao sam po loncima, stolovima, gdje god sam mogao – fascinirao se bubnjevima. Nakon što sam završio srednju glazbenu školu, znao sam da želim naučiti svirati bubnjeve. Prije toga sam uglavnom svirao po sluhu, bez tehničkog znanja, ali sa 19 godina sam odlučio u potpunosti se posvetiti instrumentu.
- Zašto baš bubnjevi?
Marko: Bubnjevi su potpuno poseban instrument – drugačiji od svega ostalog. Na prvi pogled, možda izgledaju jednostavno, ali u biti su nevjerojatno kompleksni. Oni su baza glazbe, temelj melodije. Može se reći da je od bubnjeva sve počelo u mom glazbenom životu. Sviranje bubnjeva mi daje slobodu da stvaram ritam koji pokreće sve ostalo. Kroz povijest su bubnjevi imali razne svrhe; vojne, ritualne, pokretačke… Bubanj je ujedno najprimitivniji i najkompleksniji instrument.
- Koliko je tvoje oštećenje vida utjecalo na tvoj talent za glazbu? Misliš li da bi se jednako bavio glazbom da nisi slijep?
Marko: Mislim da bih se glazbom bavio i da nisam slijep. Možda bih neke tehničke stvari brže pohvatao da sam vidio, ali strast i želja za glazbom uvijek bi bile tu. Moj invaliditet nije bio prepreka – glazba je nešto što osjećam, ne vidim, daje mi slobodu izražavanja i širi horizonte. Da nije bilo glazbe nikad ne bih postao osoba koja sam danas.
- Baviš se i glazbenim novinarstvom. Koji su ti bili najbolji koncerti u životu?
Marko: Bavim iako ne više toliko koliko prije. Pisao sam za najveće hrvatske glazbene portale Muzika.hr i Ravno do dna, no sad sam uglavnom fokusiran na svoj podcast. Teško je izdvojiti samo nekoliko jer idem na otprilike tri koncerta tjedno, ali nekoliko njih su mi zaista ostali u pamćenju. Public Enemy u Tvornici kulture 2006. godine bio je nevjerojatan – energija publike i benda jednostavno se osjetila. Wu-Tang Clan na Exit festivalu 2007. bio je koncert koji ću zauvijek pamtiti, a povratnički koncert Majki iste godine pokazao je da stari bendovi i dalje imaju što za reći. Bio sam presretan kad su izbacili i DVD s tog koncerta pa se mogu vratiti u to vrijeme i mjesto kad god želim. I Trnokop, off projekt Ede Majke, oduševio me iako sam ga vidio samo jednom. Svaki od tih koncerata ima neku posebnu priču i energiju koju nitko ne može opisati riječima.
- Vodiš svoj podcast „Čekaonica“. Kako je nastao i što ga čini posebnim?
Marko: „Čekaonica“ je nastala kao rezultat gašenja Radia 101 i tamošnjih kultnih glazbenih emisija. Jednostavno sam osjetio prazninu gdje sam nekad mogao čuti glazbene vijesti, intervjue i sl. Falilo je takvih programa u eteru, a ja sam htio napraviti digitalnu verziju koja će biti striktno glazbena, konkretna i s jasnim, i često vrlo strogim, uredničkim kriterijima. Pandemija COVID-19 bila je idealno vrijeme za pokretanje podcasta jer smo svi bili zatvoreni, a ljudi su tražili kvalitetan sadržaj. Danas, pet godina nakon pandemije, sve veći broj slušatelja pokazuje interes za podcast. Ono što najviše volim u „Čekaonici“ je što gosti s kojima razgovaram gotovo uvijek sa mnom izvedu i par stvari uživo, što daje dodatnu dimenziju emisiji. Volim tzv. jam sesije jer tu doista osjetim povezanost s glazbenicima. Volio bih da bude više sponzora i da se o „Čekaonici“ više čuje, jer smatram da digitalni mediji mogu pružiti priliku za kvalitetnu glazbu na način na koji radio to više ne može.
- Kako vidiš promjene u pristupu glazbi od početka stoljeća do danas?
Marko: Svako vrijeme donosi svoje novitete, ima dobrih i loših stvari. Važno je znati što ti odgovara i ne ograničavati se na neku dekadu ili trend. Na primjer, ne mora ti sve što je nastalo osamdesetih biti savršeno, niti je sve novo automatski bolje. Treba izabrati najbolje za sebe i imati otvoren um prema svakoj vrsti glazbe.
- I zaključno, underground scena – je li propala ili misliš da će se održati i nastaviti rasti?
Marko: Teško je odvojiti kvalitetu danas. Prije su postojale radio stanice i programi posvećeni underground glazbi, što je olakšavalo istraživanje novih bendova i pravaca. Danas je sve zasićeno, estrada i mediokritet stalno dominiraju, pa je potrebno puno vremena i truda da bi se pronašlo nešto zaista posebno. Ali to je izazov koji vrijedi – svaki otkriven bend ili pravac je kao mala nagrada. Ljudi danas nemaju toliko vremena za istraživanje novih bendova ili žanrova, ali mislim da će underground definitivno opstati jer je danas izbor širi nego ikad.
Marko pokazuje da oštećenje vida nije prepreka za ostvarivanje snova. Njegov put je ritam slobode, dokaz da strast, predanost i ljubav prema glazbi nadilaze sve prepreke.
.
.
.
“Projekt sufinancira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja vlasništvo su Hrvatskog saveza slijepih i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili EACEA-e. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje potporu ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt se provodi u sklopu Erasmus+ fonda u području izgradnje kapaciteta mladih: ERASMUS-YOUTH-2024-CB”
