Nakon što smo predstavili prvu inspirativnu priču iz naše serije mladih koji ruše prepreke i mijenjaju perspektive, s ponosom nastavljamo s drugim izdanjem ovog ciklusa. U sklopu Erasmus+ projekta Youth IMPACT, kroz javnu kampanju nastavljamo podizati svijest i jačati kapacitete institucija, organizacija i stručnjaka u području mladih, obrazovanja i zapošljavanja. Cilj nam je smanjiti predrasude te povećati razumijevanje i kompetencije vezane uz uključivanje mladih s manje mogućnosti, posebice mladih s oštećenjem vida.
Kao dio jednomjesečne kampanje koju provode partnerske organizacije iz balkanske regije (CBU, SSCG, SSHB, ZDSSS), donosimo drugu priču – novu perspektivu, novi glas i još jedan dokaz koliko su mladi s oštećenjem vida snažni, kreativni i uspješni kada im se pruži podrška i prostor.
Slijedi priča koja inspirira, potiče na razmišljanje i podsjeća nas koliko je važno stvarati inkluzivno okruženje za sve mlade.
„Kristina – Kroz pero i na daskama“
Kristina je studentica pete godine kroatistike i komparativne književnosti, strastvena ljubiteljica jezika, književnosti i kazališta. Živi u studentskom domu u Zagrebu te paralelno gradi put prema profesorskom pozivu, pisanju i glumi. Iako ima potpuno oštećenje vida, Kristina se ne definira kroz invaliditet, nego kroz svoju znatiželju, kreativnost i neumornu volju za radom. Iza sebe već ima sudjelovanja u brojnim radio dramama, kazališnim produkcijama, tri nagrađene kratke priče te dramske tekstove koji su uspješno uprizoreni. Njezina priča istovremeno je i inspiracija i dokaz da su umjetnost i ambicija jače od prepreka.
„Što te potaknulo da upišeš kroatistiku i komparativnu književnost?“
Kristina: Čitanje mi je oduvijek bilo najdraža aktivnost. Na preddiplomskom studiju sam studirala kroatistiku i talijanistiku – hrvatski jezik mi je bio omiljeni predmet u školi i već dugo znam da želim postati profesorica kako bih svoju ljubav prema književnosti prenosila drugima. Ali kad sam završila preddiplomski studij, shvatila sam da me književnost privlači još snažnije od samog jezika. Zato sam se odlučila prebaciti na komparativnu književnost – željela sam se još dublje baviti pričama, autorskim glasovima, književnim svjetovima. Svaki slobodan trenutak provodim u knjigama, pa mi je taj izbor došao sasvim prirodno.
„Misliš li da je studiranje na Filozofskom fakultetu danas inkluzivnije nego prije?“
Kristina: Apsolutno. Kad sam 2017. upisala faks, nisam znala gotovo ništa o AI alatima ili asistivnim tehnologijama poput „Be My Eyes“. Tada je bilo neusporedivo zahtjevnije studirati kao osoba s oštećenjem vida. Kolege su često čitali gradivo slijepim studentima, bilo je puno više logistike i moljenja za pomoć. Danas je situacija potpuno drugačija. Mogu puno toga samostalno – više ne moram stalno nekoga zvati ili pitati. Tehnologija je unaprijedila pristupačnost.
A Filozofski je generalno jako inkluzivan fakultet. Profesori su navikli na studente s invaliditetom i trude se biti fleksibilni. Nikad nisam imala neugodno iskustvo. Mentalitet na Fakultetu je otvoren, raznolikost se prihvaća i potiče. Mislim da zato danas studira i više studenata s invaliditetom nego prije. Mnoge su stvari znatno olakšane, posebice prilagodba potrebne literature.
„Kako je počeo tvoj glumački put?“
Kristina: Gluma je bila u meni oduvijek. Još kao dijete obožavala sam zvučne knjige, radio drame i priče na kasetama. To je bio moj prvi dodir s nekom vrstom dramskog svijeta. Sviđalo mi se kako jedna osoba, dok čita, svojim glasom može imitirati više likova. Imala sam strašno bujnu maštu – stalno sam izmišljala nastavke priča i dodjeljivala uloge sebi i svojim roditeljima i prijateljima. U školi sam htjela u dramsku grupu, ali najčešće sam završila u recitacijama. Kasnije sam upisala 3. gimnaziju i živjela u domu Centra Vinko Bek. Tamo sam upoznala Anitu Matković – divnu, toplu i izuzetno talentiranu umjetnicu. Ona me odvela na Lidrano, i to sve do državne razine.
Kad sam upisala faks, uključila sam se u kazališnu udrugu „Mist“. To je amaterska grupa u kojoj većinom sudjeluju osobe s oštećenjem vida, ali i videće osobe. „Mist“ mi je savršeno odgovarao – raspored je fleksibilan, prilagođen studentskim obvezama, a atmosfera je nevjerojatno poticajna.
U međuvremenu sam napisala dva dramska teksta koja smo i uprizorili, a najčešće radimo predstave za djecu, što mi je posebno drago. Nedavno sam se angažirala i u Kazalištu slijepih „Novi život“. Kroz svoj angažman na daskama želim promovirati ideju da se invaliditet ne rješava patetikom,nego snalažljivošću, samostalnošću i kreativnošću. Uvijek osoba dolazi ispred invaliditeta – nema sažaljenja ni sličnih gluposti, samo iskrenost i vjera u sebe. Jednog dana voljela bih im se još aktivnije pridružiti i pomoći rušiti stereotipe o slijepim glumcima.
„Pišeš i kratke priče. Reci nam malo više o tome.“
Kristina: Pisanje mi dolazi spontano – ne mogu ga forsirati. Moram osjetiti priču u sebi da bih je mogla prenijeti na papir. Zbog obveza na fakultetu i kazalištu, pisanje mi je zasad sekundarna aktivnost, ali književni natječaji me uvijek malo „pogurnu“.
Tri puta sam se prijavila na natječaj za kratku priču Hrvatske knjižnice za slijepe „Sead Muhamedagić“. Dvaput sam osvojila drugo mjesto, jednom treće, što mi je ogromna potvrda da ono što radim ima vrijednost. Osim toga, u „Mist-u“ mi je puno lakše pisati dramske tekstove jer nema komplikacija s autorskim pravima – kad sama napišem tekst, odmah ga možemo uprizoriti. To mi daje posebnu slobodu.
„Tko su ti uzori u književnosti i glumi?“
Kristina: Zvuči možda neobično, ali nemam uzore. Imam jako puno pisaca i glumaca koje volim, ali ne želim nikoga imitirati. Želim zadržati svoj glas i svoj stil. U pisanju i glumi trudim se biti spontana. Zato namjerno izbjegavam slušati ili gledati tuđe interpretacije prije nego pripremam svoju – bojim se da bi me previše odredile.
Sviđa mi se prirodnost glume u Kazalištu „Novi život“. Imaju autentičan stil koji je iskren, a opet vrlo promišljen. Ali i dalje – ne želim uzore. Želim ostati svoja.
„Gdje se vidiš nakon završetka fakulteta?“
Kristina: Voljela bih raditi u nastavi, iako me roditelji pokušavaju odgovoriti (smijeh). Meni je rad s djecom uvijek bio najdraži – djeca nemaju predrasuda, iskrena su, otvorena i to mi puno znači.
Prihvatila bih gotovo bilo kakav posao u Zagrebu, ali dugoročno želim raditi s mladima i nastaviti se dodatno educirati. Fakultet je tek početak učenja, a ne kraj. I naravno – uz rad u školi voljela bih nastaviti pisati i glumiti. Ne želim birati samo jedan put kad postoji nekoliko koji me jednako vesele.
Kristina svjedoči da se umjetnost ne stvara očima nego srcem. Kroz pero, kroz glas i kroz kazališne daske, ona gradi svijet u kojem je kreativnost važnija od prepreka, a hrabrost važnija od granica. Njezina priča nadahnuće je mladima i svima koji vjeruju da se snovi ostvaruju radom i strašću.
.
.
.
.
“Projekt sufinancira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja vlasništvo su Hrvatskog saveza slijepih i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili EACEA-e. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje potporu ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt se provodi u sklopu Erasmus+ fonda u području izgradnje kapaciteta mladih: ERASMUS-YOUTH-2024-CB”
