Nakon što smo kroz prve dvije priče upoznali mlade koji hrabro ruše prepreke i mijenjaju uvriježene perspektive, s velikim zadovoljstvom nastavljamo našu seriju trećom inspirativnom pričom. U okviru Erasmus+ projekta Youth IMPACT, kroz javnu kampanju i dalje radimo na podizanju svijesti te jačanju kapaciteta institucija, organizacija i stručnjaka u području mladih, obrazovanja i zapošljavanja. Naš cilj ostaje isti – smanjiti predrasude i unaprijediti razumijevanje i kompetencije vezane uz uključivanje mladih s manje mogućnosti, s posebnim naglaskom na mlade s oštećenjem vida.
Kao dio jednomjesečne kampanje koju provode partnerske organizacije iz balkanske regije (Hrvatska, Slovenija, Crna Gora, BiH), donosimo treću priču – još jedan autentičan glas, novu perspektivu i snažan primjer koliko potencijala, otpornosti i talenta imaju mladi s oštećenjem vida kada im se pruže podrška, prilika i povjerenje.
Potpuno slijep od rođenja, Fran ne gradi identitet oko onoga što mu nedostaje, nego oko onoga što aktivno razvija: izdržljivost, mentalnu stabilnost i preciznost. Njegov sportski put nije linearan niti siguran, ali je dosljedan – obilježen radom, rizikom i jasnim ciljevima.
Postoje sportovi koji se oslanjaju na snagu, brzinu ili izdržljivost. A postoje i oni koji zahtijevaju potpunu kontrolu, preciznost i sposobnost da se u ključnom trenutku isključi sve suvišno. Fran pripada onoj rijetkoj skupini sportaša koji disciplinu ne shvaćaju kao ograničenje, nego kao alat. Streljaštvo, trčanje i borilački sportovi za njega nisu odvojene cjeline, nego različiti oblici istog pristupa – fokusa, samokontrole i stalnog pomicanja vlastitih granica.
- Zašto si odabrao baš streljaštvo? Kako ljudi reagiraju kada im kažeš čime se baviš?
Fran: Streljaštvo sam otkrio gotovo slučajno. Tijekom edukacije za voditelja sportske rekreacije za osobe s invaliditetom spomenuto je streljaštvo za slijepe – i ta mi je ideja odmah ostala u glavi. Oduvijek me zanimala vojska, oružje i vojna oprema, pa se sve nekako prirodno povezalo. Javio sam se u klub i to je bilo to.
Reakcije ljudi su gotovo uvijek iste: prvo nevjerica, zatim iznenađenje, a onda iskreno zanimanje. Ljude fascinira kontrast sljepoće i sporta koji zahtijeva iznimnu preciznost i koncentraciju.
Rezultati su došli relativno brzo. Najveći uspjeh ostvario sam na Svjetskom prvenstvu u Limi, gdje sam osvojio srebrnu i brončanu medalju – prvi put u povijesti da je jedan natjecatelj osvojio dvije pojedinačne medalje na velikom međunarodnom natjecanju u streljaštvu za slijepe. Uz to, na svjetskim kupovima sam osvajao srebrne i brončane medalje, a na Europskom prvenstvu ekipno zlato i srebro, uz tada postavljen svjetski rekord.
- Poznato je i da si istrčao polumaraton. Kako je došlo do toga?
Fran: To je bila potpuno spontana odluka. Bio sam s prijateljicom na piću i razgovarali smo o trčanju – htjeli smo sudjelovati na nekoj utrci pa smo, gotovo usput, pronašli Hendrix polumaraton. Njezin brat, koji se bavi trčanjem, ponudio se da trči sa mnom.
Nije imao nikakvo prethodno iskustvo s trčanjem sa slijepom osobom. Prvih pet kilometara bili su upoznavanje i usklađivanje, ali smo se brzo povezali. Na utrku sam praktički došao nepripremljen, ali iskustvo je bilo izuzetno snažno – dokaz da granice često postoje samo dok ih ne testiraš.
- Baviš se i borilačkim sportovima. Kako je to započelo?
Fran: Kroz godine sam trenirao različite borilačke sportove – taekwondo, jujitsu, a čak sam se natjecao i u judu. Sve je krenulo još u osnovnoj školi, kada sam počeo trenirati taekwondo.
Razlike u treningu su minimalne. Treneri prilagođavaju objašnjavanje tehnika, ali na samom treningu nema popuštanja. Kada je sparing, partner je ispred tebe i tretira te ravnopravno. Upravo to mi je važno – da nema sažaljenja, nego poštovanje kroz rad.
- Već si dugi niz godina dio punk supkulture. Je li teže pripadati supkulturi kao osoba s oštećenjem vida?
Fran: Ne bih rekao. Ljudi unutar supkultura općenito imaju manje predrasuda i otvoreniji sustav vrijednosti nego šira populacija. I sami su često izloženi stereotipima i nerazumijevanju, pa su naučili boriti se protiv toga. Punk za mene predstavlja dizanje glasa protiv društvene nepravde, diskriminacije i predrasuda, ali i poticanje na to da postaneš bolja osoba i ideš naprijed koliko god teško bilo.
Iskreno, da nije bilo punka, ne vjerujem da bih postigao pola onoga što danas jesam. Ta scena mi je dala identitet, stav i energiju koju nosim u sportu i svakodnevnom životu.
- Gdje se vidiš za pet godina?
Fran: Nadam se da će discipline streljaštva za slijepe ući u paraolimpijski program. Moj cilj je jasan – osvojiti paraolimpijsko zlato. Znam da je put dug i zahtjevan, ali navikao sam na rad, disciplinu i fokus. Sve ostalo dolazi s vremenom.
Hvala ti, Fran, na izdvojenom vremenu!
Fran je potpuno slijepi sportaš koji ne traži prilagodbu svojih ambicija. Njegovi rezultati u streljaštvu, spremnost da se upusti u polumaraton bez kalkulacija i dugogodišnja prisutnost u borilačkim sportovima govore isto: granice su tu da se pomiču – precizno, uporno i bez isprika, a otpor prema predrasudama, diskriminaciji i osudama jedina je opcija.
“Projekt sufinancira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja vlasništvo su Hrvatskog saveza slijepih i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili EACEA-e. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje potporu ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt se provodi u sklopu Erasmus+ fonda u području izgradnje kapaciteta mladih: ERASMUS-YOUTH-2024-CB”
