– Posao novinarstva uvijek je isti, već stoljećima. A to je saznati činjenice i istinu i to prenijeti javnosti – rekao je Momir Jovičić iz Zagreba, bivši radijski urednik koji je ostavio velika traga u hrvatskom novinarstvu, a tijekom Domovinskog rata zbog ratnog stresa i jakog napada očnog tlaka glaukom mu je oštetio dio očnog živca, odnosno uvelike smanjio vidno polje.
Rođenje krajem 40-ih godina prošlog stojeća u Bijeljini, malom mjestu u Bosni, gdje su mu roditelji proveli samo tri mjeseca, na mnoge je načine obilježilo Jovičićev život.
– Roditelji su mi bili podstanari kod gospođe Šimecki, katolkinje. Moja majka ju je uvijek hvalila i govorila mi kasnije da me ta žena čuvala kao bebu, dok je ona jurila po radnim akcijama i raznim sastancima Na odlasku iz njezinog stana i iz Bijeljine, na ulici ispred kamiona s našim stvarima, gospođa Šimecki rekla je majci: ‘Milka, ti se ništa ne sekiraj, budi mirna, ja sam dala krstiti maloga u našoj crkvi’. Kada sam se rodio, bio sam vrlo, vrlo slabašan, a s obzirom da majka nije imala mlijeka, postojala je velika opasnost da umrem od pothranjenosti. Sretna okolnost bila je da je pokraj nje u bolnici ležala žena koja je imala obilje mlijeka pa me tamo dojila, ali i tri mjeseca kasnije tijekom našeg boravka u Bijeljini – prisjeća se Jovičić majčinih priča.
Zatim se našalio na svoj račun:
– Mama mi je pričala da joj je nakon poroda, babica muslimanka rekla: ‘Evo tvog sultana!’. Tek prije nekoliko godina, tijekom turske serije ‘Sulejman Veličanstveni’ pročitao sam da je on navodno bio rođen 6. studenog. Babica muslimanka to je očito znala.
Prvi razred osnovne škole završio je u Sinju. U Osijeku je bio od drugog do polovice osmog razreda, a zatim je drugo polugodište završio u Zagrebu. Sinj i Osijek bili su mjesta njegovog djetinjstva i svega onog što mu se događalo u djetinjstvu.
– Nažalost, početak škole pamtim po lošim iskustvima. Kako sam bio ljevak, uzeo sam olovku u lijevu ruku. Cijeli prvi razred učiteljica mi je svaki dan vezala tu ruku iza naslona stolice i učila me pisati desnom rukom. A kod kuće su me tjerali da sve radim desnom, a ne lijevom rukom. ‘Preobraćanje’ s lijeve na desnu ruku stvorilo mi je silne probleme za cijeli život i vjerujem da je utjecalo na razvitak mojih sposobnosti, vještina i kreativnost. Bio sam vrlo živo dijete. Danas se zna da je to hiperaktivnost. U Sinju sam se, kao petogodišnjak, izgubio na Šišovoj gori, ali i zavukao duboko u kanalizaciju u izgradnji. U Osijeku sam padao s drveća, pao pod led u zimskoj luci Drave, dva puta se davio u hladnim virovima brze, pa čak i ljeti hladne Drave – ispričao je Jovičić o svojim brojnim djetinjskim dogodovštinama.
U Zagrebu je završio osmi razred, maturirao u IX. Gimnaziji na Trešnjevci i mladost proveo na Trnju. Došlo je vrijeme za studiranje, međutim nije imao mogućnosti da ide na fakultet koji je želio.
– Oduvijek sam želio studirati novinarstvo, ali otac nije želio niti čuti za to jer je taj studij bio na Fakultetu političkih znanosti. ‘Ništa, što ima veze s politikom!’ – bio je kategoričan otac. U znak protesta, nisam želio upisati niti jedan faks. Jedan dan na stolu u stanu zatekao sam indeks Agronomskog fakulteta s mojom fotografijom. Otac me upisao bez mog znanja. Moja majka željela je da studiram agronomiju, zbog mojih problema s očima. Kao za njih je dobro da stalno gledam u zelenilo. Prihvatio sam očevu volju i uspješno završio taj lijepi fakultet – ispričao je kako je završio na Agronomskom fakultetu.
Diplomirao je u rujnu 1972. godine. Kao mladi inženjer agronomije počeo je surađivati u tadašnjem prilogu Večernjeg lista ‘Sam svoj majstor’, pišući članke o cvijeću, ukrasnom bilju i voću.
– Iako sam uspješno prošao na općem testiranju na javnom natječaju objavljenom u Vjesniku, primljen sam jer su stjecajem okolnosti u redakciji ‘Emisije za selo i poljoprivredu’ trebali mladog novinara – agronoma.
Po završetku fakulteta, godinu i pol dana radio je u Vrtlariji Gradskih groblja na Mirogoju, kao KV – kvalificirani radnik, vrtlar, iako je već bio dipl. ing. agronomije, među ostalim i cvjećarstva i hortikulture.
– Nije me smetalo što mi u radnoj knjižici piše KV radnik. Dapače, pomoglo mi je da naučim vrtlarski, tj. cvjećarski i hortikulturni zanat. Uživao sam radeći sa cvijećem i ukrasnim biljem. Mirogoj je jedan od najljepših parkova u Hrvatskoj, vrlo bogat raznim biljem. Ipak, nakon godinu i pol dana vrtlarenja završio sam u novinarstvu – nadodao je.
Stiglo je i vrijeme ženidbe. Oženio se po prvi put.
– Inače dva puta sam bio u braku i tri puta pred matičarem. Imam troje odrasle djece. Na žalost još uvijek nisam djed. Treći puta bio sam pred matičarem, prije dvadesetak godina, kao zamjenski mladoženja. Moj susjed i kolega doživio je infarkt neposredno pred vjenčanje i završio u bolnici, a mene je posredstvom javnog bilježnika ovlastio da ga zastupam pred matičarem – objasnio je, nasmijavši se istome.
Zahvaljujući završenom fakultetu agronomije dobio je posao i na Radio Zagrebu 1974. godine.
– Kao ‘poljoprivredni’ novinar počeo sam snimajući magnetofonom stručne savjete za poljoprivrednike od strane profesora s Agronomskog fakulteta i raznih poljoprivrednih instituta. Moj novinarski mentor Rudi Zadravec i ja dobili smo nagradu na radijskom festivalu u Ohridu za stručne savjete poljoprivrednicima.
Na Radio Zagrebu u to vrijeme se jako pazilo da su novinari stručni za područje koje novinarski pokrivaju. Tako sam ja pratio sve poljoprivredne događaje od sjetve do žetve i berbe na hrvatskim seoskim gospodarstvima, poljoprivrednim zadrugama i kombinatima pa do zasjedanja FAO-a, organizacije UN-a za hranu ili Poljoprivrednog sajma, tj. izložbe u Londonu. Zahvaljujući upravo Agronomskom fakultetu, kao novinar razvio sam se do samostalnog komentatora, što je najviši stručni status u novinarstvu. Emisiju za selo i poljoprivredu uređivao sam od 1976. do 1986. godine. Poseban osjećaj za novinara je kada radeći svoj posao konkretno pomaže ljudima. Drugo veliko zadovoljstvo bilo mi je da upoznajem vrlo zanimljive ljude od slavonskih ravnica, Podravine i Međimurja preko zagorskih brega, Gorskog kotara i Istre, pustih ličkih planina i visoravni pa do dalmatinskog krša i blistavih otoka. Tada spoznate ogromne prirodne vrijednosti i ljepote Republike Hrvatske, marljive, sposobne, inventivne i kreativne pojedince, ali i nesposobnost društveno-političkog uređenja, tj. sustava da to maksimalno unaprijedi i iskoristi za opće dobro. Treće veliko zadovoljstvo su putovanja. Kao novinar, koji prati poljoprivredu i selo, morao sam svaki tjedan biti na putu barem dva dana. Tako sam dobro upoznao hrvatska sela i krajeve od Vukovara i Iloka pa do Konavala. Bio sam i gotovo na svim naseljenim jadranskim otocima. Svako takvo putovanje bio je susret s prekrasnom prirodom u svim godišnjim dobima i zanimljivim ljudima. To mi je ‘punilo baterije’ i za ostali dio novinarskog posla na zagrebačkom asfaltu, koji nije bio toliko zanimljiv – iznio je svoje iznimno bogato novinarsko iskustvo.
Jovičić je bio urednik redakcije Radio Sljemena 1986.-1987. te urednik programa Radio Sljemena 1988.-1989., a vezano za uspomene na to razdoblje rekao je:
– Posao u gradskom programu bio je nešto potpuno drugačije od programa za selo. Uoči Univerzijade u Zagrebu 1987. direktor Radio Zagreba Josip Grubišić Čabo – novinar koji je vodio prvi TV dnevnik u povijesti Zagrebačke televizije, a i bivše države, te glavni urednik Muharem Kulenović ponudili su mi mjesto urednika redakcije Radio Sljemena. Taj program 1986. godine trebalo je iz četverosatnog, uvjetno nazvano sporednog programa, razviti u cjelodnevni suvremeni, vrlo slušani radijski program od 7 do 19 sati. Kao urednik redakcije postavio sam si četiri glavna cilja. Prvo: razviti Radio Sljeme u najslušaniji program u Zagrebu; drugo: ostvariti drastičnu promjenu prema medijskim slobodama; treće: maksimalno njegovati radiofonske izraze, kao komparativnu prednost radija i četvrto: pridonijeti demokratizaciji cjelokupnog društva i pluralizama. Strategija za ostvarenje toga bila je jednostavna. Imati odlične novinare, urednike i voditelje, glazbene urednike i tehničare, otvoriti maksimalno telefone u programu za slušatelje da aktivno oblikuju program i svaki dan imati u programu više popularnih, tj. poznatih i zanimljivih osoba i tema, nego svi radijski programi u Zagrebu i okolici zajedno. Tada su u redakciji Radio Sljemena, među ostalim, bili Mario Mihaljević, Dubravko Merlić, Duško Radić, Željka Ogresta, Marina Mučalo, Zlatan Skalicki, Mirjana Rakela, a surađivali su Vojo Šiljak, Sonja Šarunić, Aris Angelis, Hamed Bangoura i brojni drugi. Ja sam se isključivo posvetio vođenju redakcije s oko 30 novinara i isto toliko vanjskih suradnika, kao i planiranju i realizaciji programa. Sam nisam želio uređivati ni voditi niti jednu emisiju, jer onda ne bih mogao kvalitetno raditi posao urednika redakcije, a kasnije urednika programa. Godine 1989. uspjeli smo po slušanosti preteći legendarnu ‘Stojedinicu’ (Radio 101). U demokratizaciji medija postigli smo već 1986. godine izravno uključivanje slušatelja u program, a mislim da smo dali i veliki doprinos demokratizaciji društva. To vrijedi posebice za 1989. godinu, kada smo među prvima u eteru imali nove političke stranke. Također smo bili prvi radijski program na ovim prostorima, koji je na Božić te godine objavio dvosatni intervju s kardinalom Franjom Kuharićem. Iako su u programu svakodnevno bile poznate ličnosti: slavni pjevači i glazbenici, glumci, uspješni sportaši, kompozitori, književnici, slikari, arhitekti, itd., najdraži ‘gosti’ u programu Radio Sljemena bili su mi slušatelji, koji su se svakodnevno non-stop javljali u program, kreirali ga i na svoj način gradili i upravljali njime. Za nas je najgora bila cenzura, koja je u to vrijeme bila izražena, ali koje imate, izravne ili prikrivene, u svako vrijeme u svakom političkom sustavu, od prvobitne zajednice do danas na cijelom svijetu. Ovom prigodom spomenuo bih da je Radio Sljeme dobio 1988. godine Nagradu Grada Zagreba za posebno uspješno ostvaren radijski program za vrijeme Univerzijade. To je naime bio službeni radio te smo velike sportske manifestacije, vijesti i sportske rezultate emitirali na četiri jezika: hrvatskom, engleskom, njemačkom i francuskom.”
Budući je svojevremeno pokrenuo, uređivao i vodio emisije ‘Vrijeme je novac’ (1990), ‘Putovi gospodarske obnove’ (1991) i ‘Poslovni tjedan’ (1992), podsjetio nas je o čemu se tu radilo te otkuda inspiracija za isto.
– To su poslovne emisije. Kao novinar, u to vrijeme stjecanja hrvatske neovisnosti i okretanja tržišnom gospodarstvu, pratio sam hrvatsku monetarnu politiku i financije. Da bih mogao pisati i govoriti o Zagrebačkoj burzi kao tržištu kapitala, pohađao sam, zajedno s prvom generacijom hrvatskih brokera, tečaj za brokere. U ovim tjednim emisijama opširnije se govorilo o brojnim gospodarskim i zakonskim tranzicijskim promjenama tijekom prelaska iz planske privrede u tržišno gospodarstvo – objasnio je.
Početkom Domovinskog rata izvještavao je o prvim napadima na Vinkovce. U vezi tog iskustva na ratnim područjima, rekao je:
– Bilo je to novo, ružno i vrlo stresno iskustvo. Mi ratni novinari bili smo na neki način izravnije i u potpunosti svjesni smrtne opasnosti i ljudskih žrtava koje je nanosio srpski agresor, nego kolege u redakcijama na područjima koja nisu bila izravno ugrožena ratom. I kasnije tijekom Domovinskog rata radio sam u desk-u, tj. redakciji vijesti. Tada sam se gotovo svaki dan čuo sa Sinišom Glavaševićem iz Radio Vukovara, hrvatskim simbolom ratnog novinarstva, a i ostalim kolegama iz Dubrovnika, Šibenika, Zadra, Gospića, Siska i Osijeka, koji su svakodnevno bili izloženi granatiranju neprijatelja. Nažalost u prosincu 1992. godine ratni stres donio mi je jaki napad očnog tlaka. Glaukom mi je ‘požderao’ dio očnog živca, oštetio vid, tj. značajno smanjio vidno polje.
Također, u to vrijeme početka Domovinskog rata, sudjelovao je u realizaciji ‘kliznog programa’. Što isti podrazumijeva, objasnio je:
– Rat je jednostavno ‘ukinuo’ programsku shemu, tj. brojne redovite emisije Hrvatskog radija. Jednog dana pročitao sam vijest da je broj prognanika u Hrvatskoj dosegnuo brojku od 182 tisuće. Shvatio sam da su to posebno ranjiva skupina s posebnim potrebama u informiranju, pa sam tadašnjem uredniku Informativnog programa Hrvatskog radija Zlatku Kuretiću predložio da uvedemo programske sadržaje namijenjene samo njima. To je prihvaćeno i mi smo ga radno nazvali ‘Klizni program’. Na početku sam bio koordinator tog kliznog programa koji su uređivale i vodile novinarke Obrazovnog programa Hrvatskog radija. Kako je broj prognanika rastao, tako se povećavala i potreba za informiranjem i posebnim oblikovanjem tog programskog sadržaja u posebnu emisiju. Naziv emisije “Dobar dan ovdje Hrvatski radio” dao je Mladen Kušec, koji je napravio i poznatu špicu za tu emisiju, a uređivale su je i dalje novinarke Obrazovnog programa Hrvatskog radija. Najpoznatija urednica te emisije bila je Jadranka Kosor, kasnije premijerka Republike Hrvatske.”
Kako je bio na desku, redakciji vijesti do 1997., a zatim u dopisništvu HR-a, rekao je koje poslove je to obuhvaćalo:
– Već tijekom Domovinskog rata, nakon uređivanja poslovnih emisija i kratkog koordiniranja ‘kliznog programa’, radio sam u desk-u kao pomoćnik urednicima velikih informativnih emisija ‘Dnevne novosti’ u 15 sati, ‘Aktualno’ u 17, ‘Dnevnika’ u 19 sati i ‘Kronike dana’ u 22 sata. Moj posao bio je da primam, preslušam i uređujem u tonskoj režiji izvješća s bojišnica naših novinara i dopisnika. Emisije Vijesti s izvješćima s ratišta trajale su najmanje 45 minuta, a jednom najdulje 64 minute. Tada sam morao preslušati i urediti 40 tonskih izvješća i naravno garantirati uredniku emisije da su ta izvješća ispravna i u skladu s programskim načelima HRT-a.
Njegova pokojna supruga Branka bila je također novinarka i urednica. U Dječjem obrazovnom programu HR-a uređivala je vlastite emisije. Kakav je bio život s njom u profesionalnom smislu, u čemu su se međusobno nadopunjavali, najbolje se vidi iz sljedećeg odgovora:
– Imao sam šest godina novinarskog iskustva, kada smo se upoznali i kada je ona počela raditi na Radio Zagrebu. S obzirom na moje iskustvo, u početku sam joj pomagao savjetima. No, vrlo brzo se potpuno osamostalila i sa svojom kolegicom – Vasvom Mazele u duetu, realizirale su odlične emisije ‘Školu demokracije’ i ‘Otvorena srijeda’, za što su dobile priznanja Hrvatskog novinarskog društva ‘Zlatno pero’ i ‘Marija Jurić Zagorka’ te godišnju nagradu HRT-a. Branka je dobila i drugo Zlatno pero za dječju emisiju ‘O izumima i oko njih’. Bila je jedna od najnagrađivanijih novinarki HRT-a. Normalno je da smo i kod kuće razgovarali o poslu. To se nije dalo izbjeći.
Nažalost, supruga je preminula 2014. godine. Na pitanje kako se snašao bez nje, rekao je:
– Moram priznati vrlo teško. Gotovo istodobno, u roku od godinu dana umrla je supruga i otišao sam u mirovinu. Zadnjih 20 godina svaki dan, pa i vikendom, radio sam 12 sati dnevno, od 8 do 20 sati, na Hrvatskom radiju i vlastitoj PR agenciji. Zbog toga uopće nisam bio kod kuće. U vrijeme njezine teške trogodišnje bolesti doživio sam infarkt 2012. i imam tri stenta. U dobi od 65 godina, toga svega je ‘nestalo’ i suočio sam se s potpuno novim životom i poslovima. Tada sam shvatio da žene ne samo da drže sva četiri ugla kuće, nego su i peti element. Kuća bez žene je tek zbir kućnog namještaja. Samo žena je u stanju udahnuti ljubav, nježnost i pažnju, te od takvog zbira od kuće učiniti dom. Unatoč velikom gubitku i stresu, odlučio sam uložiti sve znanje i napor i podignuti se i boriti za novi život, ma što to bilo i značilo. A to znači nastaviti živjeti.
Budući ima vlastitu PR agenciju, zamolili smo da nam objasni otkuda ideja za istu i što se preko nje nudi korisnicima.
„Public relations (PR) agencija UGLED PR 1 d.o.o. posluje i dan danas od 20. travnja 1993. godine i najstarija je, po neprekinutom stažu, privatna agencija za odnose s javnošću u Hrvatskoj. Odluku o osnivanju donio sam ležeći u bolničkom krevetu, tako reći slijep, nakon tri operacije glaukoma. Odlučio sam je osnovati, kako bih sam osobno upravljao svojim životom i sudbinom. S obzirom na novinarsko iskustvo specijalizirao sam se za odnose s medijima, a nakon stjecanja LSPR diplome (London school of public relations) 2000. godine, razvio sam prakticiranje i drugih aktivnosti odnosa s javnostima. Godinama smo radili za najpoznatije i najveće tvrtke i organizacije u Hrvatskoj, pa i najbogatije ljude. Među ostalim, i za Hrvatsku obrtničku komoru, od 1994. do 2006. godine. Sve te aktivnosti su na neki način bile promidžba tvrtki, organizacija, događaja ili pojedinaca. U proteklih deset godina razvili smo sasvim suprotnu aktivnost, vlastiti brand STOP MEDIJIMA. Naše klijente štitimo od medija – objasnio je Jovičić.
Dani u mirovini bez voljene osobe mogu biti jako pusti. Da bi to izbjegao, posvetio se brojnim hobijima kako bi sačuvao prvenstveno zdravlje, koje je tijekom godina narušeno zbog prevelikog napora i stresa tijekom rada.
– S obzirom da sam u mirovini, ja bih to umjesto hobija nazvao stilom života. Odlučio sam imati tri temeljna stupa svog novog života. Prvi je biti fizički aktivan, primjereno godinama i bolestima. Gotovo svaki dan vježbam od pola do sat vremena. Zatim četiri puta tjedno idem na razne plesne tečajeve. Ljeti puno plivam u moru boraveći nekoliko mjeseci na pustom otočiću Maman kraj Raba. U proljeće i na jesen u Zagrebu nastojim svaki dan voziti bicikl. Od prošle jeseni gljivarim. Učlanio sam se u Gljivarsko društvo Kamilo Blagaić. S njima idem na stručne izlete, branje i determiniranje gljiva. Zbog vrlo slabog vida, moja košara je gotovo uvijek prazna, ali zahvaljujući darežljivosti ostalih članova, tj. sudionika izleta, uvijek doma donesem dovoljno gljiva. Drugi stup je zadovoljavati kulturni život. Vrlo često idem u kazalište i na koncerte. Zahvaljujući vrlo aktivnoj Udruzi umirovljenika HRT-a, to je moguće realizirati pod vrlo povoljnim financijskim uvjetima. Treći stup je imati aktivan društveni život. Održavati i njegovati prijateljske, dobrosusjedske i rodbinske veze i odnose. Zahvaljujući tome, unatoč mom lošem vidu, a naročito kokošjem sljepilu, mobilan sam i noću – objasnio je čime se bavi u mirovini.
Uz sve, utjehu mu pružaju i ljubimci, osobito mačka.
– Moj mlađi sin Boris, također novinar, ima macu Flo, pasmine Maine coon. Bila je osam godina sa mnom. Kao i druge mačke, Flo gleda na svoje ‘vlasnike’ kao na sluge koje se trebaju brinuti o njezinim potrebama, a to su hrana, čistoća i maženje, ali samo kada ona to želi – nasmijao se i našalio.
Nakon što je iskusio užitak slobodnih dana u mirovini, pitali smo ga fali li mu ipak uredništvo i novinarstvo te koje zdravstvene tegobe ima trenutno.
– Ne, niti najmanje. Ukupno imam 40 godina staža, lijepog, ali stresnog posla. U njemu sam puno toga ‘morao’. Uspinjao se i padao, pa dizao ponovno ispočetka. Ne želim više morati, nego samo sebi udovoljavati. Ovo je novi život. Čovjek mora živjeti vrlo aktivno sada, a ne od uspomena na ono što je i kako bilo nekada. Već sam spomenuo probleme s vidom zbog glaukoma. Sljepoća je izvjesna, samo je pitanje kada. Još od 1993. godine imam 80% tjelesno oštećenje. Kasnije sam imao i infarkt i dobio tri stenta. Prije tri godine, ozbiljno sam ozlijedio dva lumbalna kralješka na jedrenju. Lani sam noću, hodajući, pao preko žardinjera i iščašio i istegnuo ligamente desne noge. Operirao sam i bruh preklani. Nemam pojma niti me puno zanima, je li to i kakva je prijetnja mom ‘normalnom’ životu. Sada su mi najveći problem brojni lijekovi. Imam i nekih drugih problema sa zdravljem zbog brojnih prometnih nezgoda – prevrtanje na krov, direktni i trostruki sudari itd., te naravno ‘zuba vremena’, tj. godina. No, na sve to skupa ne osvrćem se previše i ne služim se izgovorom da ne budem aktivan – rekao je Jovičić.
I za kraj, interesiralo nas je da nam kaže s današnjeg aspekta – po čemu se novinarstvo razlikuje od onog od prije 40 godina, kako je bilo tada raditi te što bi danas promijenio.
– Posao novinarstva uvijek je isti, već stoljećima. A to je saznati činjenice i istinu i to prenijeti javnosti. Međutim, nekada i danas značajno se razlikuje tehnika posla. Najprije je to bilo guščje pero, nalivpero i tiskarski stroj. Danas je to računalo, tablet, mobitel, internet. Ipak, mislim da je danas puno teže doći do istine. Vlade svih zemalja i multinacionalne korporacije angažiraju cijele male vojske stručnjaka za odnose s javnošću i marketing u proizvodnji njihove ‘istine’, a angažiraju i spin doktore, stručnjake za skretanje pozornosti javnosti proizvodnjom banalnih senzacionalnosti s kojima se javnost zabavlja, kako bi se prave stvari mogle događati u tišini daleko od očiju javnosti. Mediji ne raspolažu dovoljnim financijskim sredstvima da bi mogli biti neovisni. To je uvijek bilo ključno pitanje slobode novinarstva – objasnio je Jovičić.
Napisala: Klaudija Klanjčić, in portal
