Hrvatski savez slijepih od 1. listopada 2025. provodi projekt „Nasilje ne bira(m)”, u partnerstvu s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i Centrom za pružanje usluga u zajednici „Savjetovalište Luka Ritz”. Provedeno je znanstveno istraživanje o nasilju među mladima s oštećenjem vida i bez njega. Na temelju njegovih rezultata osmišljene su edukativne radionice za mlade, a projekt će završiti aktivnostima osvješćivanja javnosti o nasilju i njegovoj prevenciji.
Za potrebe istraživanja izrađen je upitnik kojim su ispitani stavovi mladih prema nasilju, njihovo reagiranje u svakodnevnim situacijama, izloženost nasilju i počinjeno nasilje tijekom života te izvori podrške kojima bi se obratili za pomoć. Mjerni instrument izradila je, istraživanje provela i rezultate statistički obradila prof. dr. sc. Tina Runjić, pročelnica Odsjeka za oštećenja vida Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U nastavku donosimo najvažnije rezultate.
Mladi u dobi od 15 do 29 godina čine oko 16,2 % stanovništva u Republici Hrvatskoj (Državni zavod za statistiku, 2025). Neki od njih još se obrazuju. Neki od njih već rade, a drugi još traže posao.
Dio njih uz svoj privatni i poslovni život još i volontira. Neki mladi uza sve navedeno imaju ozbiljne hobije. Neki pak uza sve ostalo imaju velike snove. Neki su mladi pritom iskusili nasilje. A neki mladi uza sve navedeno nemaju oštećenje vida. Neki mladi imaju oštećenje vida. Onih drugih ima manje. Onih koji uza sve navedeno imaju oštećenje vida.
Jer, nasilje ne bira. Svatko može postati njegovom žrtvom. Svatko se može zateći u okolini u kojoj se nad nekim provodi nasilje. I svatko je nasilje sposoban počiniti.
Hrvatski savez slijepih proveo je znanstveno istraživanje o nasilju. U istraživanju je sudjelovala 141 mlada osoba. Od ukupnog broja ispitanika njih 87 nije imalo oštećenje vida, dok su ga 54 osobe imale. Većinu uzorka činili su mladi do 25 godina (78,7 %), dok je njih 21,3 % imalo između 25 i 30 godina.
U središtu istraživanja bilo je nasilje. Ključna pitanja na koja je istraživanje pokušalo odgovoriti bila su:
Što mladi misle o nasilju?
Kojim su ponašanjima mladi skloni reagirati u određenim svakodnevnim situacijama?
Jesu li mladi bili žrtve pojedinih vrsta nasilja?
Jesu li mladi vršili kakav oblik nasilja?
Kome bi se mladi u različitim razdobljima života obratili za pomoć u slučaju izloženosti nasilju?
Pritom su se analizirali odgovori mladih s oštećenjem vida u odnosu na odgovore mladih bez oštećenja vida kako bi se utvrdile eventualne razlike.
Kako oštećenje vida utječe na odnos mladih prema nasilju?
Osobe s oštećenjem vida. S jedne strane, to su osobe koje često ljudi sažalijevaju, jer same ne mogu ništa, pa ni obraniti se od nasilja. S druge strane, oni su „superjunaci“ vrijedni divljenja zbog svega što čine unatoč oštećenju vida. Kako je moguće da stereotipi koji se međusobno „pobijaju“ vrijede za istu društvenu skupinu, populaciju osoba s oštećenjem vida?
Nije moguće jer stereotipi ne odgovaraju stvarnoj slici. Tako mladi s oštećenjem vida, baš kao i svi ostali mladi, mogu postati žrtve nasilja, ali, kao i mladi bez oštećenja vida, mogu ga i počiniti. Rezultati istraživanja idu u prilog ovoj tvrdnji jer su razlike u odgovorima mladih sa i bez oštećenja vida zamijećene samo u 4 stava o nasilju od ukupno njih 34.
Mladi s oštećenjem vida u većoj su se mjeri slagali s tvrdnjama da žrtve nasilja u današnjem društvu mogu lako dobiti zaštitu, da roditelji ponekad moraju u djetetovu interesu primijeniti nasilje, da su neki ljudi preosjetljivi i smatraju sve nasiljem te da su nasilnici jednostavno takvi i da im nema pomoći. Drugim riječima, stavovi mladih s oštećenjem vida u cjelini su vrlo slični onima njihovih vršnjaka bez oštećenja vida.
S oštećenjem vida svaki dan
Svakodnevica je puna pomalo nelagodnih situacija u kojima trebamo nešto zatražiti, zauzeti se za sebe, reagirati na ponašanje drugih ili jednostavno odlučiti da nećemo reagirati. Zato su ispitanicima u istraživanju predstavljene kratke priče iz svakodnevnog života, poput gužve u trgovini i tramvaju, kupovine odjeće, odlaska k liječniku, kašnjenja na predavanje ili problema s majstorom. Procjenjivali su koliko je vjerojatno da bi u tim situacijama reagirali na određene ponuđene načine.
Rezultati su pokazali da oštećenje vida samo po sebi ne određuje način na koji će osoba komunicirati u svakodnevnim situacijama. Mladi s oštećenjem vida češće su birali izravno reagiranje – i kad je riječ o zauzimanju za vlastite potrebe i kad je trebalo reagirati na tuđe ponašanje, primjerice na osobu koja se ubacila preko reda. Mladi bez oštećenja vida češće su birali povlačenje i nereagiranje, primjerice šutnju ili pretvaranje da ne primjećuju tuđu neljubaznost. Ne postoji oblik komunikacije kojim se koriste isključivo mladi s oštećenjem vida, kao ni način komuniciranja rezerviran za mlade bez oštećenja vida.
Za počinitelje nasilja oštećenje vida nije kriterij!
Postoje razne vrste nasilja. Ne postoji nasilje koje je manje neprihvatljivo, ali postoji ono koje je manje vidljivo. U manje vidljive oblike nasilja spadaju, između ostalog, psihičko i digitalno nasilje, no žrtve tih oblika nasilja ne smiju ostati nevidljive.
Istraživanje je ispitivalo životnu izloženost fizičkom, psihičkom, digitalnom, seksualnom i ekonomskom nasilju te nasilju zanemarivanjem. Statistički značajne razlike između mladih s oštećenjem vida i mladih bez njega utvrđene su samo kod digitalnog i seksualnog nasilja: mladi bez oštećenja vida u ovom su uzorku češće prijavljivali da su tijekom života bili izloženi tim dvama oblicima nasilja. Kod preostalih ispitivanih oblika nasilja nisu utvrđene statistički značajne razlike između skupina.
Oštećenje vida, dakle, nije kriterij prema kojemu možemo unaprijed odrediti tko će postati žrtva nasilja. Osoba s oštećenjem vida može ga doživjeti, baš kao i osoba koja nema oštećenje vida.
Nasilje ne biram!
Osobe s oštećenjem vida mogu doprinijeti boljitku zajednice na mnoge načine. Međutim, nasilje nije jedan od tih načina. I to ne zato što ga osoba s oštećenjem vida ne može počiniti.
Naprotiv, istraživanje je pokazalo da kod većine ispitivanih oblika počinjenog nasilja nisu utvrđene statistički značajne razlike između mladih s oštećenjem vida i mladih bez njega. Razlike su utvrđene kod digitalnog nasilja i nasilja zanemarivanjem. Mladi bez oštećenja vida u ovom su uzorku češće prijavljivali da su se tijekom života koristili tim dvama oblicima nasilja. Zanimljivo je da nijedan od ovih oblika nasilja ne uključuje izravni fizički kontakt.
Oštećenje vida ne sprječava osobu u vršenju nasilja! Zato ni sažaljenje ni divljenje ne smiju zasjeniti odgovornost za vlastito ponašanje. Prepoznati osobu s oštećenjem vida kao ravnopravnog člana zajednice znači prepoznati njezino pravo na zaštitu kad je žrtva, ali i njezinu odgovornost kad svojim ponašanjem ugrožava drugoga.
Gdje mladi s oštećenjem vida vide pomoć?
Kad se nasilje dogodi, važno je znati kome se obratiti. Roditelji su bili najčešće navođen izvor pomoći u svim promatranim razdobljima i u obje skupine ispitanika. Kad su ispitanici razmišljali o trenutačnoj ili mogućoj budućoj izloženosti nasilju, nije utvrđena statistički značajna razlika između mladih s oštećenjem vida i mladih bez njega u izboru osobe kojoj bi se obratili za pomoć.
Razlike su se, međutim, pojavile kad su se prisjećali školskih dana. Za iskustva nasilja tijekom osnovnoškolske i srednjoškolske dobi mladi s oštećenjem vida češće su navodili učitelje i profesore kao osobe kojima bi se obratili za pomoć. Tijekom srednjoškolske dobi nešto su češće navodili i da se ne bi obratili nikome, dok su se mladi bez oštećenja vida pritom u većoj mjeri oslanjali na roditelje i vršnjake. Ovi rezultati mogu se objasniti pretpostavkom da se djeca s oštećenjem vida tijekom školovanja češće oslanjaju na učitelje i stručne djelatnike.
Zanimljivo je da se razlike koje postoje u prisjećanju na razdoblje školovanja više ne pojavljuju kada mladi govore o tome kome bi se obratili danas. Istraživanje zato upućuje na to da se mladi s oštećenjem vida i mladi bez njega danas statistički značajno ne razlikuju u tome kome bi se obratili za pomoć. A znati zatražiti pomoć, pružiti je drugome i graditi odnose u kojima se osjećamo sigurno također je važan dio kvalitetnog funkcioniranja u društvu.
Nasilje ne bira. Biramo mi.
Ovdje predstavljeno znanstveno istraživanje jedan je od rezultata projekta „Nasilje ne bira(m)“, financiranog sredstvima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, koji Hrvatski savez slijepih provodi kao nositelj, u partnerstvu s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom i Centrom za pružanje usluga u zajednici „Savjetovalište Luka Ritz“.
Istraživanje možda nije dalo jednostavan odgovor na pitanje koliko se mladi s oštećenjem vida razlikuju od vršnjaka bez njega. Dalo je nešto važnije: pokazalo je koliko je pogrešno unaprijed pretpostaviti odgovor. Oštećenje vida ne određuje tko će postati žrtva, tko će potražiti pomoć ni tko će prijeći granicu i počiniti nasilje.
Nasilju je oštećenje vida doista zadnja briga. Međutim, nama ne bi smjelo biti svejedno. Jer nasilje ne bira, ali mi možemo birati nenasilje te graditi svijet u kojemu će život za svakog pojedinca biti sretniji i sigurniji.
„Ovaj Projekt provodi se uz financiranje Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. “
